-Što je na Cetinju nekad bila prva vozačka dozvola to je na Zabjelu u Ulici princeze Ksenije danas semafor. Kako je to nekad bila revolucija na Cetinju, da jedna žena dobije vozačku dozvolu, a poznato je da je familija Petrović donijela i prvi mobilijar, fotoaparat... to je i semafor za izlaz iz Ulice princeze Ksenije na Ulicu Vojislavljevića. Obzirom da u Podgorici ima jako malo ulica, svega petnaestak, posvećenih ženama, o njima bi posebno trbalo voditi računa. Princeza Ksenija je kao prva žena vozač vozila automobil marke „fiat 1100” koji je na poklon dobila od svoje sestre Jelene, italijanske kraljice.
Profesor baleta u istoimenoj Baletskoj školi „Princeza Ksenija” Ana Halos kazala je da oni promovišu umjetnost te da se škola iz tog razloga i zove po imenu nevjerovatne umjetničke duše kao što je bila crnogorska princeza Ksenija.
- Umjetnost je nešto najljepše što postoji na svijetu i što mladima i svima pruža da nam život bude što ljepši. Škola baleta „Princeze Ksenije” postoji 16 godina, prvobitno je osnovana u Baru a u Podgorici evo već jedanaestu godinu. Zaista je lijepo kad neka ustanova, ulica, objekat nosi ime tako značajne ličnosti kao što je princeza Ksenija Petrović jer to nam služi kao podsjetnik da prave ličnosti i događaje treba cijeniti i o njima stalno govoriti – kazala je Halas.
Starosjedilac ulice Ratko Kalezić navodi da je naselje počelo da se izgrađuje tek u drugoj polovini 90-ih godina te da mu se današnji izgled kako naselja tako i ulice mnogo više sviđa.
- Nekad je sve bilo potpuno drugačije, svuda samo poljane, nije bilo asfalta a i makadama slabo, svega jedna ulica je bila i to od Osnovne škole „Vuk Karadžić” do Resursnog centra „1. jun” i zvala se Buda Tomovića. Ipak, mi smo je zvali slijepa. Sjećam se da su bili postavljeni stubovi za rasvjetu, ali je sijalica bila na svakom trećem stubu pa bi mi kao djeca, igrali fudbal i onda kao slučajno gađali sijalicu dok je ne pogodimo, tako da je „slijepa” bila u svakom slučaju. To je bilo možda sedamdesetih godina- priča Kalezić.
Kako navodi, imalo je u naselju svega par kuća, dok su livede bile svuda okolo.
- Bilo je tu imanje Bojanića, ljudi su se bavili stočarstvom tu je bila farma prasadi pa i puno ovaca koja su na istom mjestu izvođena na ispašu. Dugo je takvo stanje bilo do otprilike 1998. godine kada počinju promjene, asfaltiranje, dizanje zgrada, kuća, prodavnica i drugih zanatskih radnji. Nekad nam je najbliža prodavnica bila „devetka” kako smo je zvali i to iznad solitera koji su napravljeni 1972. godine otprilike, dok nam je danas prodavnica ispred kuće- priča Kalezić.
On napominje i da je izgradnja Krivog mosta, osamdesetih godina da je sve postalo puno bliže i život znatno olakšan.
Mještanin Milan Bušković navodi da je rođen u ulici koju su nekad zvali Budo Tomović a koja danas nosi ime po crnogorskoj princezi.
- Naša ulica nije ni postojala, jer je bila probijena ulica preko puta koju smo koristili dok se naša nije probila. Možda je to sve bilo prije nekih 15-ak godina. Sad ima sve sadržaje i sve uslove za lagodan život ali nas nekolicina i dalje priželjkuje ono vrijeme kad je bilo manje saobraćaja, kad smo imali stadion preko puta kuće, kad se igrao fudbal veći dio dana, bilo manje automobila i slično. Sve je bilo nekako zeleno i mirno, a danas je i više nego prohodno, samo iz kapije da izađem nekad mi treba po pet minuta dok se nekad sve pješke išlo, rijetko ko je imao kola. Život nam je u ulici pa i naselju uvijek bio lijep, samo da tako ostane. Imamo dobru vezu sa svim djelovima grada tako da je Zabjelo naš drugi centar- poručio je Bušković. S.R.