U svom vrtu na porodičnom imanju u selu Zagora u Grblju Ivana Benić iz Budve uspješno uzgaja povrtlarske kulture. Luk, krompir, blitva, salata, paradajz, paprika, tikvice, raštan, krastavac, pasulj, već su posađeni u bašti od 400 kvadrata i Ivana svakih pet-šest dana dolazi u selo, gdje joj žive roditelji, da obiđe svojih ruku djelo. Njen otac Filip gaji voćnjak sa trešnjama, kruškama, šljivama, smokvama i malu baštu sa povrćem, a Ivana posebnu pažnju posvećuje sadnicama lubenica, koje su, kaže, izuzetno sočne i slatke zbog dobrog sastava zemljišta. Iako rođena u Beogradu rad u vrtu pričinjava joj veliko zadovoljstvo, relaksaciju, ali i korist.
- Ovo je ljubav prema prirodi, jer kad odeš iz grada dva-tri dana i boraviš u prirodi, vidiš koliko ti prija, a kad ti prija, to treba i podržavati, pogotovu kad od toga imaš i koristi u smislu zdrave ishrane. Dopada mi se kad vidim kako biljka raste, veže plod... Već tri godine nisam kupila paradajz, krastavac, papriku, grah, zato što sve odgorim u ovoj bašti, sve je izuzetno ukusno i sočno, da se ne može ni porediti sa kupovnim povrćem. Dolazim povremeno, pomažem ocu, jer je majka bolesna, ostanem tri-četiri dana, vratim se u Budvu, jer tamo imamo kuću. Imam supruga i troje djece, sina i ćerke bliznakinje, odrasli su i osamostaljuju se polako, ali vole da probaju povrće iz mamine bašte. Međutim, meni ovdje jedino pomogne tata. Ne ljutim se, prihvatam to, i radim koliko mogu, jer to volim, dosadio mi je grad, ljetnja buka i haos po Budvi, da ne pričam o genetski modifikovanoj hrani koja se prodaje na sve strane - kaže Ivana i dodaje da je na porodično imanje počela da dolazi prije četiri godine, kada su napravili novu kuću, nakon što je stara porušena u zemljotresu 1979. godine.
Kao dijete sa asfalta nije imala pojma o ratarstvu, pa je „učila zanat” od starih, rođaka sa očeve strane, od kojih nabavlja stajsko đubrivo i od kojih je naučila kako se kopa ašovom. U početku je kupovala sadnice, a ove godine odgorila je svoj rasad domaćeg grbaljskog paradajza, na šta je jako ponosna.
- Sorta autohtonog grbaljskog paradajza je poznata odavno, ali je polako nestajala, pa su Grbljani počeli da je obnavljaju. Prošle godine sam kupila rasad od poljoprivrednika koji godinama održava ovu sortu u rasadniku u Lastvi Grbaljskoj. Sačuvala sam sjeme i ove sezone proizvela rasad. Posadila sam oko 60 sadnica. Grbaljska pamidora slična je sorti „volovsko srce“, međutim, drugačijeg je oblika, dostiže težinu čak po kilogram-dva u jednom plodu, nema puno sjemenki, sočan je i ukusan i jako je na cijeni u Budvi i na primorju - kaže Ivana.
Sve što proizvede je za kućnu upotrebu, a da bi proširila proizvodnju i za tržište, problem joj je navodnjavanje, kao i svima u Grblju.
Dugo je naša sagovornica bila zaposlena u turističkoj agenciji u Budvi, a 11 godina radnog staža stekla je u Opštini Budva, nekoliko u Sekretarijatu za razvoj nevladinog sektora, a kasnije je radila i u Komunalnoj policiji, gdje joj je kasnila plata 12 mjeseci. To je otrijeznilo, dala je otkaz i okrenula se poljoprivredi. I, nije pogriješila.
M.D.POPOVIĆ


Samo da je više vode

- Kad bi pustili jedan krak regionalnog vodovoda, ovdje bi, što se kaže, procvjetali i ratarstvo i voćarstvo. Svi imaju bunare, bistijerne, hidrofore, međutim, ta voda nije dovoljna da podmiri sve potrebe stanovnika tokom ljeta. Mnogi seljani bi proširili poljoprivredno obradivo zemljište. Ali, u sadašnjim uslovima to je jako teško, jer ljeti moramo da kupujemo vodu da bismo zalivali. Svaka porodica koja ovdje ima kuću, ima pravo na jednom mjesečno po deset kubika vode, koju dovozi cistijerna iz Kotora - smatra Ivana Benić.
Zemlja je jako plodna, a omladina je vremenom počela da se zanima za obrađivanje zemlje, pa se mnogi vraćaju selu, te je rješavanje pitanja vodosnabdijevanja ključno za budućnost ovoga sela, misli naša sagovrnica.