Dnevnik „Dan”, kroz primjedbe sportskih subjekata, nastoji da pomogne Ministarstvu sporta Crne Gore, da sa što manje anomalija Skupštini pripremi Zakon o sportu. Danas, donosimo primjedbe Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje, Univerziteta Crne Gore. Sugestije sa obrazloženjem potpisali su doc. dr Stevo Popović, dekan, prof. dr Kemal Idrizović, prodekan za nauku, doc. dr Danilo Bojanić, prodekan za nastavu i doc. dr Milovan Ljubojević, rukovodilac studijskih programa.
Sugestije su praćene argumentima koje bi trebalo razmotriti od strane predlagača, budući da smo u Nacrtu zakona o sportu prepoznali, prema našem mišljenju, značajan niz propusta koji bi u budućnosti mogao značajno da ugrožava razvoj sporta u Crnoj Gori, piše u obrazloženju koje su dostavili na adresu Ministarstva. Profesori su prigovorili na više članova Nacrta zakona. Kako kažu u članu 2, stav 1 definicija sporta, koja je data u navedenom članu, je neprihvatljiva, budući da kao takva ne odgovara niti jednoj relevantnoj i od međunarodnih, naučnih i stručnih autoriteta prihvaćenoj definiciji. U okviru poglavlja „Obrazloženje“, odnosno njegovog trećeg dijela „Usaglašenost sa pravnom tekovinom Evropske unije i potvrđenim međunarodnim konvencijama", kao i navedenih međunarodnih dokumenata, koji su uzeti u obzir, nalazi se i Evropska sportska povelja. Dovoljno je bilo preuzeti definiciju sporta iz tog dokumenta, smatraju profeori i nastavljaju:
Član 5, stav 3. U navedenom stavu se pominje Zavod za sportsku medicinu. Taj naziv je nepravilan, te preporučujemo da se preimenuje u Zavod za medicinu sporta. Takođe, trebalo bi konsultovati stručna lica iz polja medicine, koja će, sigurni smo, dati identično mišljenje.
Član 6, stav 1 Definicija sportske aktivnosti u navedenom članu je nepostojeća. Kao i definicija sporta koja je data u članu 2 ovog Nacrta zakona je potpuno pogrešna i nije ih moguće kao takve koristiti u budućem Zakonu o sportu.
Član 7, stav 1 Kako navedeni član glasi: „Organizovane sportske aktivnosti obavljaju se uz primjenu sportskih pravila koja donosi nacionalni sportski savez.“ Predlažemo da se doda dio koji se odnosi na saglasnost sa važećim međunarodnim pravilima pojedinih sportova i sportskih disciplina, kao što je to u istom ovom Nacrtu zakona o sportu dato u članu 39, stav 1, ili članu 19, stav 3.
Član 14, stav 3; Član 20, stav 4: Umjesto „ustanova visokog obrazovanja iz oblasti sporta i fizičkog vaspitanja“, trebalo bi da stoji „Organizaciona jedinica Univerziteta Crne Gore iz oblasti sporta i fizičkog vaspitanja“, ili „Fakultet za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta Crne Gore“, posebno iz razloga što Nacrt zakona o sportu predlaže Ministarstvo sporta u Vladi Crne Gore, koja je osnivač Univerziteta Crne Gore, kao jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori.
Član 22, stav 2 U navedenom stavu stoji: „Sportista je lice koje samostalno ili u okviru sportske organizacije obavlja sportsku aktivnost, odnosno sportsku djelatnost.“ Prema definiciji i obrazloženju pojma sportska djelatnost, koja je data u članu 5 ovog Nacrta, nije teško zaključiti da je nemoguće da sportista obavlja sportsku djelatnost.
Član 27, stav 2 Finansiranje naučnoistraživačkog rada se pominje u ovom članu, ali ne i u raspodjeli sredstava. Da li se podrazumijeva ili ova oblast ostaje nepokrivena budžetskim sredstvima kao što je i do sada bilo? Nadamo se, da smo svi svjesni da ulaganje u istraživanja obećava napredak. Možda naši istraživači neće otkriti nešto epohalno, ali bavljenjem naukom će pratiti svjetske trendove i biti spremni da prenesu znanja na kursevima (modulima) stručnog osposobljavanja i seminarima za dobijanje licenci. Proces akreditovanja ovih kurseva (modula) obavezuje organizatora stručnog osposobljavanja da u aktivnostima budu uključeni upravo ovi ljudi, dok bi bilo dobro ovim Zakonom primorati i nacionalne saveze da u procesu licenciranja, takođe uključe ljude koji imaju već stečena znanja u ovoj oblasti.
Član 28, stav 4 Kada govorimo o stručnoj kvalifikaciji koja se stiče na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta Crne Gore, ne bi smjelo da stoji VII-1 stepen jer tu kvalifikaciju stiču nastavnici fizičkog vaspitanja (4 godine), niti VI stepen koji stiču sportski treneri (bachelor diploma) koji traje tri godine i obuhvata 180 ECTS, budući da postoje i drugi nivoi stručnih kvalifikacija koje bi mogao organizovati, a do sada nije, Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, a u skladu sa Zakonom, te bi oni ostali nedefinisani ovim Zakonom. Trebalo bi obratiti pažnju na promjene u novom Zakonu o visokom obrazovanju. Da li ostali mogu bez stručne kvalifikacije?
Preporučujem da se kontaktira gospođa Biljana Mišović iz Ministarstva prosvjete, koja je radila na uspostavljanju zakonske regulative kada je modularna nastava u pitanju, te razmotriti uvođenje akreditovanih kurseva od 60, 120 ili/i 300 časova (odličan primjer postoji u Sloveniji). Nedopustivo je da osobe koje rade sa djecom i mladima nemaju stručnu kvalifikaciju i osnovna znanja iz anatomije, fiziologije, sportskog treninga, metodike i dr. Na primjer, da li neko ko je turista 10 godina, može biti rukovodilac u turističkoj organizaciji? Naravno, da ne. Ili vrhunski književnik, da li može biti rukovodilac u nacionalnoj biblioteci. Takođe, odgovor je ne, jer im je za to potrebna stručna kvalifikacija. Ne smije drugačije biti ni u sportu jer samo bavljenje sportom, odnosno postizanje zapaženih rezultata, ne garantuju i stečena znanja neophodna za pravilno izvođenje radnih zadataka u ovoj oblasti.
Kako je trener mogao obavljati poslove trenera 10 godina, ako ne ispunjava uslove. U prošlom Zakonu je, upravo ovo bio najveći problem a, sada se svi skupa amnestiraju. Predlažemo da im se da rok za sticanje stručne kvalifikacije u prelaznim odredbama ovog Zakona, što je jedino ispravno. Takođe, postavlja se pitanje, koji su to posebni uslovi koje propisuje nacionalni savez? Sa druge strane, licencu moraju imati svi, jer ona predstavlja dozvolu za rad i nema nikakve veze sa stručnom kvalifikacijom. Da li to znači da nacionalni savez izdaje potvrdu koja ima jednaku težinu kao i stručna kvalifikacija npr. diploma na stečena na Fakultetu?
S obzirom da dolazimo iz oblasti obrazovanja, moramo apelovati da ovakvo uređenje nema smisla, prije svega jer ti ljudi nemaju osnovna znanja za posao za koji im Zakon daje pravo da rade, a pored toga će napraviti prostor da se kasnije diskriminišu oni koji su stekli stručnu kvalifikaciju, a osnovni cilj Zakon bi trebalo da zaštiti, upravo znanje i razvoj sporta u skladu sa trendovima u razvijenim zemljama.
Takođe, postoji stručno osposobljavanje spasilaca na vodi koju organizuje Crveni krst Crne Gore, odnosno ova institucija izdaje licence osobama koje nisu stručno osposobljene za rad u ovoj oblasti. Ističemo, da je nedopustivo u bilo kojoj oblasti a, ponajviše u oblasti gdje se radi sa živim bićima, odnosno čovjekom, da se dozvoli da nekvalifikovani radnici obavljaju poslove koji mogu, u krajnjem slučaju, i ugroziti zdravlje korisnika određene usluge. Ističemo, da nemamo ništa protiv, da stručno osposobljavanje sprovodi bilo koji pravni subjekt, ali da prethodno mora akreditovati program kod resornog Ministarstva, u skladu sa Zakonom. Tako da i nacionalni savezi mogu izvoditi obuku, odnosno stručno osposobljavanje, naravno, u skladu sa Zakonom i svim zahtjevima koji proizilaze iz njega, kao i svi drugi pravni subjekti, ali nikako da poistovjećuju stručno osposobljavanje, odnosno sticanje stručne kvalifikacije, sa procesom licenciranje, odnosno sticanja licence koja predstavlja, isključivo dozvolu za rad, odnosno dokaz da je znanje osvježeno od momenta sticanja stručne kvalifikacije do održavanja seminara za dobijanje licenci.
Član 28, stav 6. Ako već govorimo o nacionalnom okviru kvalifikacija, trebalo bi uzeti u obzir da se na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta Crne Gore, školuju i sportski novinari, pa bi i njih trebalo uvesti u Zakon, kako bismo im zaštitili stručnu kvalifikaciju. Takođe, od ove godine je akreditovan i program Master u sportu, fitnesu i turizmu, pa predlažemo da i ovu stručnu kvalifikaciju zaštitimo Zakonom o sportu jer bi sportsko-rekreativne aktivnosti u turizmu trebalo da budu organizovane od strane stručno kvalifikovanih kadrova za koje postoje studijski programi (bilo kojeg nivoa, opet naglašavamo da ne bi ispalo da insistiramo na visoko obrazovne programe). To znači da i stručne kvalifikacije u vidu akreditovanih kurseva (modula) od strane nadležne institucije mogu ravnopravno biti tretirane na tržištu rada (isto i kod trenera), ali staviti akcenat na akreditovane programe koji se sprovode u skladu sa odobrenim programom koji je akreditovan u resornom Ministarstvu.
Član 29, stav 1,2 i 4. Ostalo je nejasno koje pozicije može pokrivati sportski stručnjak, i šta uvođenje ove kategorije zaista predstavlja. Prema samoj definiciji, to bi morao biti i trener, ali izdvajanjem iz prethodnog člana, ne bi smjelo da se odnosi na trenere, budući da je u konfliktu sa članom 28. Međutim, u stavu 2 ovog člana naglašava se da „Stručni rad u reprezentacijama Crne Gore obavljaju: trener, profesor fizičkog vaspitanja, psihoterapeut, odnosno psiholog, fizioterapeut i doktor medicine.“, pa se pitamo da li su sportski stručnjaci samo u reprezentacija Crne gore, ili je svaki trener, ujedno i sportski stručnjak. Na taj način, stav 4 dozvoljava treneru da kroz naziv sportskog stručnjaka postane trener bez zadovoljenja odredbi iz člana 28 stav 4, odnosno najmanje IV nivoom nacionalnog okvira kvalifikacija. Takođe se kasnije pojavljuje i sportski administrator, te se pitamo da li i sportski administrator potpada pod definiciju sportskog stručnjaka. Predlažemo da se jasno definiše ovaj pojam, kako bi Zakon bio jasan do kraja, i nepodložan kasnijim manipulacijama u okviru nacionalnih saveza, stoji u primjedbama Fakulteta za sport i fizičku kulturu.
Veselin Drljević


Šta je kažnjivo

Profesori su u Članu 28, stav 3 pročitali da trener može raditi u dva subjekta istovremeno, a da sportista može samo u jednom? Da li to znači da naša djeca ne smiju trenirati npr. plivanje i karate u isto vrijeme? Pretpostavljamo da bi bilo logičnije da je obrnuto, ako već nije detaljno objašnjeno. Ne bi smjelo da neko ima dva radna odnosa, a dva angažovanja trenera navode upravo na to. Ako se misli na honorarno angažovanje, onda bi i to trebalo naglasiti i jasno definisati u kojem procentu je to angažovanje dozvoljeno, u skladu sa odgovarajućim zakonom koji definiše dodatno angažovanje.


Ko školuje administratore?

U članu 68, stav 1 stoji da sportski administrator mora imati stručnu kvalifikaciju? Profesori zaključuju da nije pojašnjeno ko će i na koji način organizovati stručno osposobljavanje, pa pretpostavljaju da će biti u okviru kurseva na akreditovanim programima, budući da ne postoje akreditovani programi na visokoškolskim ustanovama za ovu kvalifikaciju. U skladu sa ovim bi i za trenera moralo biti na isti način organizovano stručno osposobljenje (pretpostavljamo da za oba zanimanja nije neophodno visoko obrazovanje da bi obavljali svoje pozicije, mada ne smeta).