Piše: Lea Leani
Svi smo mi kao djeca imali određene vizije o tome šta želimo da budemo u budućnosti, kako ćemo da izgledamo, gdje ćemo da živimo, čime da se bavimo ...
Kao mala, vjerovala sam da ću imati puno prijatelja, da ću biti dobra i da nikada nikoga neću povrijediti bilo riječima, bilo djelima.
Vjerovala sam u Deda Mraza, u dobre ljude i u dobrotu uopšte.
Vjerovala sam u bajke, čarobne štapiće i u princa na bijelom konju.
A onda sam odrasla, čini mi se, odjednom i na težak način shvatila da neke priče, možda, počinju kao bajke, ali sigurno nemaju srećan kraj.
Šta bi sada dijete koje sam bila reklo i da li bi uopšte bilo zadovoljno?
Mislim da bi mi reklo mnogo toga, ne riječima, već očima. Zato što je to jedino što nam je ostalo identično.
Ta djevojčica bi razrogačila svoje crne oči i pitala: Pa kako možeš tako da se ponašaš? Zašto ponekad ne znaš da oprostiš? Gdje je nestala ona toplina?
Mislim da bi mi prvo rekla da sam se iskvarila, možda ne mnogo, ali dovoljno da nestane ona vedrina.
Zamjerila bi mi što se često ljutim, što sam postala samotnjak i što sam veliki broj njenih NIKADA pogazila.
Ali ipak, mislim da bi se u vezi nekih stvari veoma iznenadila. Mnogo bi joj bilo drago da zna da nijedan njen hobi, ljubav i zadovoljstvo nije napušteno, da i dalje čuvam sve što je napisala i nacrtala, da sam i dalje kretivna i da se i dalje igram...
Još kao mala, smatrala sam svog oca idealom osobe kakva želim da budem i mislim da sam u tome u velikoj mjeri uspjela. Naravno, napravila sam dosta grešaka, ali svaka od njih učinila me je onom osobom kakva sam danas. Tako da su to bile dobre greške.
Iznenadila bi se što sam na dobrom putu da ostvarim dosta stvari koje sam žarko željela još od djetinjstva. Bila bi jako srećna što se tiče mog školovanja i pisanja, jer sam i kao mala željela da postanem pisac.
Obrisi djevojčice sa krupnim očima i dalje su ostali duboko u meni, ali se i pored toga dobar dio nje izgubio negdje u prošlim godinama.
Ponekad, ipak, uspijem da je nađem i onda mi se oči napune suzama, jer mi ona jako nedostaje i prija mi svaki njen povratak.
Podsjeti me na dane kada sam iskreno vjerovala da se apsolutno sve što poželim može ostvariti. Da hrabre devojčice ne plaču. One pobjeđuju. I raduju se svakom novom danu.
( Autorka je književnica)