Piše: Miodrag Tripković
Tragedija najtužnijih od svih hidalga koje je svijet imao počela je da se odvija onog časa kada je Alonzo Kihano odlučio da postane plemeniti vitez Don Kihot od Manče i živi životom istinske literature, kakvom se smatraju knjige o vitezovima, kako bi doprinio da ovaj svijet postane bolji i pravedniji, i upozna istinsku samilost, pravdu i istinu.
No, kako stvarnost po pravilu gotovo po svemu odudara od zamišljanog ideala, i kako je poeziju nemoguće ostvariti u životu, ma koliko ona bila identična sa našim snom o njemu, na koncu uvijek slijedi duboko razočarenje, otrežnjenje i neuspjeh, ili polovični i iluzorni uspjeh, koji je najčešće i ono konačno obasjanje života, dubljeg i stvarnijeg od svake stvarnosti.
Tragedija ovog istinskog pjesnika ljudskog srca ogledala se ponajviše u tome što je on nerazumnom željom težio ostvarenju nemogućeg i komičnog ideala (života u istinskoj literaturi), zamišljajući pseudovolšebne dogodovštine i avanture, koje su samo doprinosile njegovoj komičnosti, poruzi i podsmijehu, kome je oduvijek, očito, bio izlagan svako ko je svoje snove usuđivao suprotstaviti surovoj realnosti.
No, Don Kihot nije umro zbog neshvatanja njegovog slobodnog duha. On je ovaj svijet napustio melanholično, žalosno se oprostivši od jedinog istinskog života – svoga ludila.
Oslobodivši se lažnih ideala, oslobodio se i neistine, ali ne i duboko ljudskog uvjerenja i vjere da se bez sna može živjeti.
Tako je umro najveći čovjek vjere poslije Hrista, ophrvan sumnjom. Tako je mislio Fjodor Mihajlovič Dostojevski.
„Samo za mene se rodio Don Kihot, i ja za njega”, napisao je Servantes na kraju romana.
Spremni smo da povjerujemo u to Servantesovo osjećanje. Ta, nije li i sam Migel bio ponosni hidalgo, ranjen u slavnoj bici kod Lepanta, i nije li u nekom od španskih kazamata u svojoj pedeset i šestoj godini počeo da piše ovu povijest „o mršavom, smežuranom i ćudljivom sinu, ispunjenom svakojakim mislima”? Nije li u predgovoru za roman ismijavao sebe, kao što je u romanu ismijavao tu njenu tako dragu ludu, smatrajući da to što bijaše podvrgnuto podsmijehu bijaše ono najbolje u njegovom biću.
I kakvu su sudbinu doživjeli velikodušni snovi koji su ga naveli da se bori na toliko bojnih mjesta, da napiše toliko besmrtnih stranica, šta se Luiđi Pirandelo: „Kakvu sudbinu doživjele njegove svijetle iluzije? Kao i njegov Don Kihot, zar se on nije opremio kao vitez, zar nije nasrnuo na neprijatelje, na opasnosti svake vrste za pravedne stvari, zar se nije uvijek napajao na izvorima najplemenitijih ideala? Da bi stekao, šta?... I, najzad, u toj mračnoj tamnici on se prepoznaje, on vidi sebe, uviđa da su džinovi bili vjetrenjače, a Membrinov šljem prost berberski tanjir. Sve njegove patnje prskaju u smijeh. Ludosti, ludosti! Na lomaču svi viteški romani!”
(Autor je književnik)