Autor: Paul Krugman
Evropska centralna banka je objavila da dug grčke vlade više nije prihvatljiv kao zalog za dalje pozajmice. Ispostavilo se da je ovaj potez bio više simboličan nego stvaran. Ali jasno je da se bliži trenutak istine.
To ne važi samo za Grčku već za cijelu Evropu, a posebno centralnu banku koja će uskoro morati da odluči za koga ona zapravo radi.
U osnovi, trenutno stanje se može opisati sledećim dijalogom:
Njemačka Grčkoj: Baš vam je dobar taj bankarski sistem. Bilo bi šteta da propadne.
Grčka Njemačkoj: Stvarno? Ni mi ne bismo voljeli da propadne vaša fina, slatka Evropska unija.
Ili, ako želite zvaničniju verziju: Njemačka zahtijeva da Grčka nastavi sa pokušajima da otplati dugove nastavljajući politiku štednje. Ako Grčka to odbije, implicirana prijetnja je prekid pomoći centralne banke grčkim bankama, na šta je ličio poslednji potez centralne banke. To bi razorilo već opustošenu grčku ekonomiju.
Finansijsko izolovanje Grčke bilo bi opasno ne samo za evropsku ekonomiju, nego i za sâm evropski projekat, taj šezdesetogodišnji napor da se kroz zajednički napredak grade mir i demokratija. Kolaps grčkih banaka vjerovatno bi doveo do grčkog napuštanja eura i uspostavljanja domaće valute – a investitorima bi bilo dovoljno napuštanje eura od samo jedne zemlje da zaključe da je koncept velike evropske valute postao reverzibilan.
Osim toga, haos u Grčkoj bi dodatno ojačao mračne političke snage, koje i za vrijeme ove druge evropske velike depresije imaju sve veći uticaj. Nakon napetog sastanka sa svojim njemačkim kolegom, novi ministar finansija Grčke nije oklijevao da zaigra na kartu iz 30-ih godina prošlog vijeka. „Nacizam u Grčkoj pokazuje svoje ružno lice”, rekao je misleći na Zlatnu zoru, ne-baš-neonacističku stranku koja je treća partija po veličini u zemlji.
Svjedoci smo opasne konfrontacije. Ovdje nije u pitanju uobičajena diplomatija, već igra nerava – dva kamiona natovarena eksplozivom na uskom planinskom putu jure jedan ka drugome i nijedan neće da odstupi. I sve to se dešava u Evropskoj uniji, koja bi trebalo da bude – i dosad je zaista i bila – institucija koja promoviše produktivnu saradnju.
Kako je Evropa dogurala dovde? I kako će se stvari razvijati dalje?
Kao i mnoge druge krize, i nova grčka kriza potiče od političkog podilaženja. Takve stvari se dešavaju kad političari glasačima govore ono što oni žele da čuju, kada obećavaju stvari koje ne mogu da ispune, a zatim u sudaru s realnošću donose teške odluke za koje su se nadali da će biti izbegnute.
Ovdje naravno mislim na Angelu Merkel i njene saradnike.
Istina je da je Grčka upala u nevolje zbog neodgovornog zaduživanja (iako njega ne bi bilo bez neodgovornog pozajmljivanja). Grčka je za svoju neodgovornost platila strašnu cijenu. Ali koliko još plaćanja Grčka može da podnese? Ona ne može da vrati svoje dugove. To je jasno svakome ko je ceo i pogledao brojke.
Ali njemački političari svojim biračima nikada nijesu objasnili ovu računicu. Umjesto toga su išli lakšim putem: moralisali su o neodgovornosti dužnika, o tome da svaki dug mora da se vrati, potezali stereotip o lijenjim južnjacima. A kada je grčko biračko tijelo konačno pokazalo da mu je svega dosta, njemački zvaničnici su prosto nastavili da ponavljaju stare mantre.
Možda Njemačka zamišlja da može da ponovi scenario iz 2010, kada je centralna banka prisilila Irsku da prihvati program štednje, pod prijetnjom izolacije njenog bankarskog sistema. Malo je vjerovatno da će to djelovati na grčku vladu, koja je videla kakvu štetu su napravile mjere štednje i koja je izabrana zbog obećanja da će tu štetu sanirati.
Ipak, još uvijek ima nade da će Evropska centralna banka odbiti da se uključi u igru.
Ona je izdala saopštenje koje je zvučalo kao ozbiljna kazna za Grčku, ali nije bilo tako jer je ostavljen otvoren važan kanal podrške grčkim bankama (takozvana Hitna pomoć za likvidnost – ne pitajte šta to znači). Tako da je to saopštenje bilo više upozorenje, i to ne samo Grčkoj, nego i Njemačkoj.
A šta ako se Njemačka ne trgne? Nadam se da će onda centralna banka zauzeti čvrst stav i objaviti da je njena prava uloga da bude čuvar evropske ekonomije i njenih demokratskih institucija – a ne njemački utjerivač dugova. Kažem vam, bliži se trenutak istine.
Preveo Zoran Trklja
Peščanik.net