Škola je svojevrsna socijalna i socijalizatorska ustanova u kojoj se vaspitavaju i obrazuju, rastu i razvijaju, riječju, formiraju mlade generacije. Ona je društveno uslovljena na materijalno-ekonomskom, društveno-političkom, mentalitetsko-psihološkom, pa i na kadrovskom planu. Kada kažemo uslovljena, ne mislimo podanički, nego stvaralački, čemu pečat daju kadrovi koji ostvaruju administrativno-organizacionu ili neposrednu nastavnu i širu, ali konkretnu, vaspitno- obrazovnu funkciju. Pored svega, ipak, važno je programirano, unaprijed dogovoreno i jedinstveno postupanje i nastupanje nastavnika u ostvarivanju naučno zasnovanog vaspitno-obrazovnog cilja i mnogobrojnih zadataka škole.
Da bi škola ostvarila postavljene zadatke, potrebno je obezbijediti što optimalnije uslove:
a) Materijalno-prostorne, što u tradiciji naših škola nijesmo na potrebnom nivou imali. Škole rade, po pravilu, u ograničenim prostornim uslovima, s velikim brojem odjeljenja i učenika u njima, bez posjedovanja ili mogućnosti korišćenja potrebnih, a naročito savremenih-tehnički modernijih nastavnih sredstava.
b) Kadrovske, koje su, istorijski gledano, sve obrazovanije i obrazovanije, a možda ne i socijalnije od onih u prošlosti ( što je možda za dublja sociološka istraživanja), ali nikada dovoljno da se odgovori novim potrebama u vaspitanju djece i omladine.
v) Pedagoško-psihološke, a to znači da se zna ili ne zna i vodi ili ne vodi računa o tome kakav je psihički život konkretno djece i omladine i njihovog okruženja i u vezi s tim usklađuju vaspitno-obrazovni postupci ( prije svega metodički ) nastavnika i u nastavi zna ili ne zna šta je suština, a šta samo ukrasi onog što učenici treba da shvate, razumiju i usvoje kao trajno vlasništvo.
g) Socijalni milje u koje spada društvo, sa svojim institucijama i porodica kao prvi i neizostavni faktor u formiranju mlade generacije. Kao i u širim odnosima škole i društva, tako i sa porodicom škola stupa u najrazličitije društveno- uslovljene odnose. Dobro je reći da su oni uvijek saradnički, ali u različitim vremenima ima i aktivnosti različitog integriteta. Danas ti odnosi treba da budu dobri, ali su distanciraniji nego što su bili u prošlosti, pa nema potrebe, da se i neuspjesi prije svega u vaspitanju, prevaljuju na školu ili porodicu. I jedna i druga imaju svoju posebnost i autonomnost u vaspitanju djece i omladine, koja može i mora biti društveno valorizovana, poželjno usaglašena i saradnička. Ali niko nema pravo prisvajati vrline drugih ili opšti vaspitno-obrazovni i socijalni neuspjeh tumačiti spletom okolnosti izvan svog miljea.
Škola, kao najorganizovaniji faktor vaspitanja, nema pravo da traži uzroke u drugima za nesocijalno ponašanje svojih učenika, nego u tome što se nije organizovala u skladu sa širom realnošću i stanjem u porodici i društvu. A ima uslove za takvu organizaciju, jer u svom sastavu ima pedagoško-psihološku i specijalnu službu, koja je od svog uvođenja bila sastavljena od, u većini, obrazovanih ljudi. Istina, njena je funkcija zavisila i zavisi od opšte organizacije i pedagoške klime u školi i zašto ne reći i od personalnog sastava uprava škola ( ovdje se prvenstveno misli na direktore škola ). Umjesto da je škola organizovana tako da svako u njoj učestvuje u užim i širim vaspitno-obrazovnim procesima u toku godine, ona je zadržala karakteristike učilišta u kojoj se učenici ispoljavaju na času, a izgrednici šalju kod direktora, pedagoga, psihologa ili socijalnog radnika kao da je njihova funkcija prosto korektivna, a ne unapređivačka, stimulatorska i afirmativna. Slobodne aktivnosti i uopšte vannastavni vaspitno-obrazovni rad se ne odvijaju u toku čitave nastavne godine, nego pred praznike i na manifestacijama i to s izabranim i talentovanim učenicima, što kod drugih izaziva nezadovoljstvo, pa i zavist. Sve više slobodnih aktivnosti danas je premješteno van škole i ostvaruje se za pare roditelja. To je za takvu djecu dobro, ali često remeti odnose sa školom na socijalnom i vaspitno-obrazovnom planu.
Autor ovih redova je godinama proučavao uticaj angažovanja učenika u vannastavnim i vanškolskim aktivnostima na uspjeh u nastavi i utvrdio da tamo gdje škola ima jasno razvijen i programiran vannastavni rad, to ima blagotvoran uticaj na opšti uspjeh, uspjeh u nastavi i na pozitivan status škole u užoj i široj društvenoj sredini.
Angažovanje učenika van škole korisno je u pogledu zadovoljavanja raznih interesovanja i sposobnosti, ali je često u koliziji sa obavezama u školi. Zbog odsustva koordinacije ovih obaveza s onima u nastavi slabi uspjeh, izostaje se iz škole i često sve završava nesporazumima i pojavama nesocijalnog ponašanja.
Piše: Vladislav Vuković