Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Svima u tom danas nadmenome rodu, pjevam ovu odu, samo neka odu... Ali su, nažalost, oni, zdravo bili, tek sada se dobro svi ustoličili...
Kakvi sve su veliki kroz vjekove pali, da bi neki mali danas zavladali?! Kakvi sve su dosad na Olimp se peli, da bi ovi čvrsto sad na tron zasjeli... Šta je sve moralo dosad da se zida, da bi oni danas rušili bez stida... Kakvi sve su borili se, bolesni i zdravi, da bi ovi pravili se da su oni pravi...
Zbog kojeg to, samo, vremenskog konteksta narod danas osta bez tona i teksta? Jel’ sve dosadašnje i imalo jel smisla kad je danas čvrsta ruka zemlju stisla? Šta sve moralo je dosad da se desi, da bi ovi odsad klanjali se kesi? I da s te adrese, u dane i sate, glume neke vrsne, nove demokrate... Kako narod tužan sve to da preživi, dok se krivci prave ni dužni, ni krivi... Dok djeluju kao i dobri, i vlasni, a već mnogi časni odoše u krasni...
Ovog dosad, vele, tol’ko nije bilo, sad na javi šta je, na san se ne snilo... A narodu za to niko nije kriv, što još uvijek misli da je zdrav i živ... Kol’ko trpjet’ može, koja mu je mjera, sve će on izdržat’, i alal mu vjera!
A za zulum nad njim nema pravih riječi pred logikom apsurd kad se ispriječi. Pa se tad u duši nešto zatalasa – ima li od moćnih za nemoćne spasa... Kakva to je sada nova luda kuća, kad taj narod hita stazama bespuća... I pritom još, kao, od velikog milja, napreduje nazad, bez nade i cilja... Pa, upravo zato, uranja u blato, na granici tankoj, od straha do kraha... A svi, pritom, sad su svjesni te divote, e ove ljepote, aferim, živote!
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
