Naredne godine svečano će biti obilježeno 60 godina od početka rada čuvene škole za rezervne oficire pješadije u Bileći, kroz čije su redove prošle generacije pitomaca iz čitave bivše nam domovine SFRJ. I sada mi, kao prije tačno 35 godina, kada sam bio pitomac 64. klase ove škole, u ušima odzvanjaju stihovi iz pjesme učitelja iz Celja Milana Apiha, nastale u vrijeme njegovog tamničenja u kaznionici u Bileći, kasnije kasarni nadaleko poznate i priznate škole rezervnih oficira pješadije: „Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras...’’ Pa, stihovi koji su se pjevali poslije povratka s napornih vježbi taktičke obuke, ispjevani od strane pitomaca:’’ Dolje kamen, gore nebo, o Bilećo, Bog te j...’’ Ili oni kada smo odlazili u prekomandu: ‘’Nema više okretanja glave kraj kioska Olivere plave.’’
Ali, više od pjesme uklesani su mi u sjećanje red, rad i disciplina koji su vladali na svakom koraku. To je, u stvari, bila jedinstvena škola života, koja nas je naučila kako se postaje odgovoran čovjek, spreman za sve izazove koje život nametne. Pitomci ove škole su i moralno i stručno bili osposobljeni da stanu pred vojnički stroj i izvedu najkomplikovanije taktičke zadatke, rame uz rame sa aktivnim oficirima. Znam mnoge od mojih kolega pitomaca ove škole, koji su mi govorili da im je bilo lakše završiti fakultet nego školu rezervnih oficira, upravo zato što je Bileća tražila pitomce spremne da 24 sata budu u funkciji obaveza i zadataka koje pred njih postavlja komanda. Među predavačima škole bile su najpoznatije vojne starješine s prostora bivše zajedničke države, a meni su posebno ostale u sjećanju starješine o kojima su se prenosile legende s generacije na generaciju, kao što su Tihomir Kundačina, Savo Obradović, Jovan Lacić, Vitomir Nikolić... Ili, u to vrijeme, mlade starješine Petar Todorović, Miodrag Lalović, Milivoje Kadović, Ismet Kobiljar i mnogi drugi.
Te osamdesete godine prošlog vijeka, Bileća je bila puna pitomaca sa naših prostora koji su svojim ponašanjem i stečenim znanjem služili za primjer. Ovom prilikom pomenuću Vladimira Kovačevića, Ranka Boljevića, Marka Martinovića, Ranka Đuraškovića, Milivoja Đurovića, Zorana Kruščića, Miljka Beljkaša, Veska Šćepanovića, Radivoja Ćetkovića, Sava Ražnatovića... A koliko ih je tek bilo prije i poslije osamdesete godine prošlog vijeka, koji su na najbolji način predstavljali Crnu Goru, a koje će, nadam se, ova kolumna podstaći da osvježe sjećanja na bilećku školu.
Zato, evo prilike, da ponovo kao nekad, u našoj kasarni u Bileći stanemo u stroj na obilježavanju 60 godina od osnivanja škole. Biće to prilika da se još jednom podsjetimo nezaboravnih dana koji su duboko urezani u naša srca kao dani u kojima smo polagali ispit zrelosti i čovječnosti, kada smo obarali rekorde na vojnim i sportskim poligonima i testirali našu snagu i izdržljivost u svim mogućim uslovima. I kao što velike ljubavi ne umiru lako, tako će Zlatište, Popovo polje, Avtovac, Bilećko jezero i vojnički dani u našim dušama ostati vječno da žive i traju, a moguće, i neki novi stihovi, poput onih iz pjesme „Bilećanka“, koji su nadživjeli sve bivše zatvorenike bilećkog logora.
Piše: Jovo Pejović