Piše: dr Ilija Kračković
Sanjam, tobože, u ''Radoju Dakiću'' radim. Bože, stalno mi na um ''R.Dakić'', i danas poslije 25 godina od izlaska iz njega, nije možda ni čudno. I kao što reče veliki pisac Gorki ''da mu je svako dobro došlo iz knjige'', parafraziram, meni je svako dobro počelo sa ovom firmom. Naučio sam posao, stambeno se situirao, formirao porodicu, i uz sve to stekao dvije naučne titule na prestižnim univerzitetima – kako sve to zaboraviti.
Zato sanjam – u ''Dakiću'' sam, sprema se velika fešta povodom uspješne realizacije investicije, odnosno druge faze proširenja kapaciteta fabrike. Nije mala šala uloženih cca 100 miliona $. Izgrađene su 2-3 ogromne hale, modernizovana je infrastruktura, ugrađena nova oprema, čuvene CNC mašine i sve kompjuterizovano. Vrijedi proslaviti. Na proslavu pozvani najveći jugo-rukovodioci: Veso, Vidoje, Miljan, nekoliko crnogorskih čelnika i titogradsko rukovodstvo. Postavljena velika trpeza nasred dvorišta. Stolovi u pet redova. Nije ni čudo, treba smjestiti sve goste iz zemlje i inostranstva i skoro 4.000 zaposlenih. Treba svi da proslave veliku pobjedu. A na trpezi svega i svačega, hrane do koljena, a pića da te Bog sačuva – buradima. Skup pozdravi direktor, naš brko i dade riječ predsjedniku radničkog savjeta. A ovaj, kao iz čitanke, poče da niže rezultate fabrike, sve naj i naj, da se rezultati mjere desetinama miliona dolara, preko 2.000 partnera u zemlji i inostranstvu, plate među najvećima u državi i redovne – svi sijaju od zadovoljstva. Igra se, pjeva, neki traže i gusle, šta da kažem.
Bacam pogled na otvoreno skladište gotovih proizvoda, a ono prepuno. Pripremljeno oko 100 teških mašina za izvoz, samo što nijesu krenule prema Luci Bar. Zaista sve kao iz bajke.
Odjednom, poče da mrče, navukli se neki oblaci, sve gušći i crnji. Razmišljam, neće valjda sada sve da se pokvari. Počeše i svijeće da meću sa svih strana, a bogme i da grmi, sve više i više. Kad odjednom, kao da sada vidim, najstrašniji grom udari posred trpeze. Očima svojim sam gledao kako popadaše i Veso, i Vidoje, i Miljan, narod se raštrka na sve strane, udari kiša i svaki kijamet. Ja ostao sam, vidim polomljeni stolovi, prazni tanjiri - đ se đede ona silna hrana. Bacih pogled, odnekuda dojavi čopor pasa, počeše da njuškaju i čeprkaju, prepadoh se i utom probudih. Vidim – ležim na podu. Valjda hoće to nekako, kada nestane neka ljepota, nađeš se na podu, ništa neobično. Sjeo sam na krevet i razmišljam kako ovo ne potraja. Ponovo ubjeđujem sebe da sam svojim očima gledao kako padaju i Veso, i Vidoje, i Miljan.
To jutro izašao sam u varoš. Na Blažovom mostu sretnem druga iz ''Dakića''. Poslije uobičajenog pozdrava kaže: ''Iko (tako me zvao), krenuo sam na ovo svakonedjeljno okupljanje ispred Vlade, nema tu bolan više ništa, svaki put nas je sve manje, nema pravde, nećemo ništa ostvariti.'' A onda još sjetnije nastavi i reče da je juče bio u ''Dakiću'', sve je odnešeno, počeli su sada da skidaju i krov sa hale bravarske obrade, a meni teško u duši, ta hala je bila simbol kompanije, 18.000 m². ''Sve je očerupano'', nastavi, ''udružili se advokati, sudije i tajkuni, a ja bih rekao i Kurte i Murte.'' Rastasmo se, on nastavi prema zbornom mjestu, a ja sa gorčinom u duši promrmljah sam za sebe kako mnogi neće dočekati ništa, a bore se već nekoliko godina, konkretno od 2005.
A prije toga, imam podatke više od 10 godina, konkretno od 1995. niti su primali plate, niti su im uplaćivani doprinosi, kažu da su kao mnogi veliki sistemi platili ceh tranziciji, a ova je nus- rezultat ratova u okruženju i dezintegracije i sve je svaljeno na objektivne okolnosti. Dodao bih da samo nedobronamjerni ne vide da je tu pomalo bilo i subjektivnih slabosti. No, neću više o tome. Ali, stalno mi onaj san na umu. Kako je dakićevcima bilo lijepo, a onda odjednom ostadoše bez plata, na birou rada i ulici, a to je trajalo više od 10 godina. A onda još tužnija priča koju mi ispriča inženjer R.Z. u jednom slučajnom susretu. Na moje pitanje gdje je sada i šta radi, odgovori vrlo sjetno: ''Pošao sam u penziju sa 129 eura za 40 godina staža...'' A na pitanje da li može živjeti od tolike penzije i kako to nadomješta odgovori da sprema studente iz matematike i fizike. Kakav paradoks, neko ko je prije pola vijeka diplomirao na tehnici, skoro 30 godina radio na složenim tehničko-tehnološkim poslovima, a uz to ima toliko znanje- sprema studente i ima bijednu penziju. Gospodin R. mi saopšti da je osim njega ista sudbina zadesila još dvadesetak inženjera i ekonomista. Zaista strašno!
Slušajući R., odmah asocijacija na neke moje poznanike portire i stražare koji su radili u monopolskim firmama, ostvarili su tri-četiri puta veće penzije. I da mi se ne zamjeri, nemam ništa protiv ove kategorije radnika, naprotiv, ali samo upoređujem. Bez obzira što sam svjestan formule po kojoj visina penzije uglavnom zavisi od visine uplaćivanih doprinosa Fondu PIO i dužine staža, ipak se moglo u okviru reformi penzionog sistema koje su se dešavale u poslednjih 15-20 godina nešto više uraditi za radnike velikih sistema koji su zbog tranzicije ostajali bez posla. Tu bih, pored ''Dakića'', uvrstio: ''Obod'', ''Vunarski'' i još neke.