Piše: Veljko Račić
To što lično mislim o britanskoj kruni i o njenom djelovanju, kao i o djelovanju svih njenih izdanaka i naslednika kroz istoriju, pa i u slučaju našeg naroda nije mnogo ni važno ili, barem zbog pristojnosti, nije za ove redove...
S druge strane, ono što moram priznati predstavnicima pomenute krune, princu Čarlsu i njegovoj supruzi, vojvotkinji od Kornvola Kamili, jeste činjenica da prilikom svih zvaničnih posjeta državama širom svijeta zaista pokazuju visok nivo poštovanja brojnim institucijama u tim zemljama. Dakle, osim zvaničnih političkih predstavnika oni posjećuju i brojne kulturne, istorijske institucije i vjerske organizacije, i druge asocijacije. Tako je bilo i ovog puta na njihovoj balkanskoj turneji. Međutim, Crna Gora da bi opravdala prvi dio svog imena, svojski se potrudila da prije svega grubo izmanipuliše i, zašto ne reći narodski, ‘’prevesla’’ i samog budućeg engleskog kralja, ali i veći dio Crne Gore, pa na kraju i vlast samu sebe. Dostojevski na jednom mjestu kaže: ,,Budite sigurni da svi oni koji svoj narod prestaju da razumiju i gube vezu s njim, odmah i u istoj mjeri gube vjeru očeva, postaju ateisti i ravnodušni ljudi’’!
Naime, kao što je poznato, sve posjete značajnih gostiju iz inostranstva Crnoj Gori organizuju se u koordinaciji crnogorskog državnog protokola i gostiju... Međutim, državni protokol Crne Gore često bude zaboravan, da ne kažem neozbiljan, pa u program posjete ne uvrsti ono najvrednije što treba predstaviti.
Prilikom posjete Cetinju prinčevi očajni domaćini su na volšeban i potpuno apsurdan način, iz samo njima znanih razloga, smatrali da je što se tiče tradicije i istorije dovoljno počastiti visokog gosta pršutom i kozjim sirom, prije negoli ga odvesti u Cetinjski manastir, recimo?! Manastir koji je preko pet stotina godina sjedište duhovne vlasti Crne Gore, koji je podigao Ivan Crnojević, osnivač Cetinja. U tom manastiru je sjedište najstarije institucije u Crnoj Gori, koja je izrodila državu, na čijem su čelu danas prinčevi očajni domaćini, a koja je bila i ostala kičmena moždina i živonosna matrica njenog duhovnog i državnog bića i identiteta. Ovakav „zaobilazak’’ pomenute duhovne institucije zaista čudi, i predstavlja postupak kvaziestetske površnosti bez presedana, utoliko je čudnije ako znamo da Crna Gora nema nikakvu tradiciju sekularizma. Narod, čiji je glavni grad bio manastir, a država crkveno imanje ne može preko noći prihvatiti kolektivno preumljenje, poput nekog laganog estetskog poluzahvata.
Jedno u osnovi konzervativno društvo, sa svim elementima patrijarhalnosti, koje kontemplativno u sebi sadrži etičke principe (čast, junačko poštenje, viteško ljudsko dostojanstvo), danas se veoma teško bori sa svim modernim, savremenim socio-kulturološkim promjenama. Preveliki put je pređen za vijek i po, od teokratije do evrofanatizma i modernog sekularizma do građanskog društva. Pri čemu se pojmovi ‘’građansko društvo’’ i sekularizam na crnogorski način tumače potpuno nakaradno, ‘’za po kući’’.
Meni se čini da se sve to radi na jedan kvazietički način koji nije izvorno crnogorski... Ovdašnje društvo je prikliješteno između dukljansko-mitomansko hedonističkog fetiša od neznanja s jedne, i s druge strane nama stranog evropskog antihrišćanskog duha, što na relativno kratak rok može da odvede u proces potpune negativne autoidentifikacije (narodski rečeno, do sudaranja sa samim sobom) i totalne autodestrukcije.
Pokušaj oživljavljavanja dukljanizma podsjeća me na pokušaj oslobađanja prokletog cara Dukljanina od lanaca, kojima je po predanju vezan za Vezirov most i koga s vremena na vrijeme treba prikucati čekićem za svaki slučaj. Uzaludan je to, ipak, posao.
No, da se vratim prinčevoj posjeti... Jasni su svima nama razlozi zbog kojih su njegovi očajni domaćini zaobišli duhovno sjedište države kojom upravljaju, rekao bih, prevashodno vođeni nekim svojim partikularnim, sebičnim, dnevnopolitičkim razlozima (u godini izbora), ali i iz pseudoreligiozno-nihilističkih, blasfemijskih i etatističkih razloga, za koje naivno smatraju da im mogu biti od koristi, šta god to značilo...
Koji je nivo sebičnosti ovih pragmatika u pitanju vidjeli smo i na primjeru zaobilaženja zvanične prinčevske posjete prestolonasledniku i unuku kralja Nikole Petrovića, koji je izdanak loze zaslužne za ovdašnje državotvorno biće?
Sve ono što je dalo lična i kolektivna pregnuća u stvaranju Crne Gore danas pada u vodu, političke elite koje danas vladaju ovom zemljom sve su prigrabile za sebe na jedan mediokritetski, sebičan i kvazietički način. Oni se i prema ovako visokim gostima ponašaju tako lakonski ležerno kao da ih dočekuju u svojoj kući... Ostala je zabiljezena pikanterija gdje jedan ministar drži pod ruku budućeg engleskog kralja, kao da su drugovi iz djetinjstva. Čak i izložba, organizovana u čast princa Čarlsa u Vladinom domu na Cetinju, bila je poluprivatnog tipa i formata, uključivala je samo vlastima poželjne goste, a bojkotovali su je gotovo svi važniji autori.