Piše: Milan Mišić
Haški sud – zvanično Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju – ponovo je uzburkao emocije i produbio podjele, posle izricanja presude Radovanu Karadžiću. Za Bošnjake, 40 godina je premalo. Za Srbe to je novi dokaz ”haške nepravde”, dok se u Hrvatskoj sasvim izvjesno likuje što je, iz njihove perspektive, stigao još jedan dokaz ”genocidnosti Srba”.Zapadni mediji su požurili da presudu izrečenu u četvrtak proglase za najvažniju od Nirnberga i Tokija, gdje je relativno brzo (13 suđenja između 1945. i 1949. u Njemačkoj i samo dvije i po godine do izricanja kazni u Tokijskom tribunalu) presuđeno nacističkim političkim i vojnim vođama i liderima njihovog saveznika iz Japanskog carstva. Upoređivanje kataklizme Drugog svjetskog rata sa traumatičnim i po svim mjerilima krvavim raspadom bivše Jugoslavije može biti neprimjereno, ali podjednako je neadekvatno dimenzije nekog zločina protiv čovječnosti određivati na kantaru statistike. Nirnberško-tokijska i haška pravda mogu se međutim upoređivati – po vremenu koje je bilo potrebno da se do njih dođe.Po tome, Hag je po svemu maraton (mada ne u svim slučajevima svojom krivicom), a suđenje Karadžiću je rječit primjer za to. Optužnica protiv njega podignuta je prije 21 godinu, ali je on 11 proveo u bjekstvu. Uhapšen je 2008 suđenje je trajalo pet godina, sudijama je bilo potrebno 18 mjeseci da napišu presudu. On sada ima pravo da u roku od 30 dana podnese žalbu – žaliće se vjerovatno i tužilac – a rješavanje bi moglo da potraje sledeće tri godine...Ako se izuzme Slobodan Milošević, koji je umro u haškom pritvoru, Karadžić je najkrupniji ‘’zalogaj’’ Tribunala, gdje na presude čekaju još i Ratko Mladić i Vojislav Šešelj (u njegovom slučaju, već u idući četvrtak). To međutim za zapadne zvaničnike nije prepreka za izricanje definitivnih sudova u učinku, pa i svrsishodnosti ovog suda, kao nesumnjivo velikog (zapadnog) eksperimenta u institucionalizovanju ”međunarodne pravde” koji traje već 23 godine.
”Presuda” u ovom slučaju je – više nego što se očekivalo i manje nego što je trebalo. Teško bi se međutim moglo reći da je Hag donio pravdu – šta god šta god se pod ”pravdom” podrazumijevalo – za više od stotinu hiljada žrtava ili utjehu preživjelim članovima njihovih porodica. Za diskusiju je i optimistička tvrdnja da je ”zauvijek promijenio prirodu međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava”.Podignuta je 161 optužnica (od kojih je 36 naknadno povučeno), a donijeto je 80 presuda. Od toga 18 oslobađajućih, a 13 procesa je prebačeno nacionalnim sudovima.
Glavni cilj – da se ”personalizovanjem” odgovornosti za ratna nepočinstva doprinese pomirenju među narodima bivše Jugoslavije, po svemu sudeći, dalji je nego što je bio. Svako smatra da su njegove žrtve najveće i tu malo pomažu dokazi i ono što su iznijeli svjedoci. Srbi kao argument za to uzimaju da je osuđeno čak 94 ”njihovih”, a samo 29 Hrvata, devet Albanaca i isto toliko Bošnjaka, dva Makedonca i dva Crnogorca. Sporenja oko toga će potrajati, pogotovo što je njegovanje imidža isključive žrtve, dok su zločinci uglavnom drugi, svugdje i državna politika. Dvije decenije nisu bile dovoljne da se u ime budućnosti iskreno raskrsti sa prošlošću, pogotovo što na podilaženja nacionalističkim strastima zarad sticanja političkih poena nije imuna nijedna nomenklatura. Haški sud za bivšu Jugoslaviju bio je i inspiracija da Ujedinjene nacije osnuju i stalni Međunarodni krivični sud, takođe sa sjedištem u Hagu. Ratifikacijom, legitimnost su mu dale 124 zemlje, ali taj sud nije dovoljno dobar za Ameriku, Rusiju i Kinu, koje smatraju da je u redu da se tamo šalju drugi – a oni će se, samo ako procijene da treba, baviti svojima.Zamjerke da sud u Hagu nameće ”pravdu pobjednika” su tačne, ali zar i Nirnberg i Tokio takođe nisu bili pravda pobjednika? Primjedbe da nema osuđenih za neke od najvećih zločina protiv čovječnosti – na primjer za protjerivanje oko 250.000 Srba iz Hrvatske takođe stoje, ali ne znače da se ti zločini nisu dogodili. Sud se u tim slučajevima držao svojih pravila, a što nije bilo valjanih dokaza za nespretno formulisane optužnice, druga je priča.
To što su likvidirani ključni svjedoci pa zbog toga nije mogla da bude dokazana krivica nekih vojnih i političkih lidera Kosova takođe je mrlja na biografiji haške pravde, ali ako je njen učinak da se na Balkanu nikad više ne prođe pun krug ludila prije nego što se stigne do razuma, onda je dobro što je osnovan, bez obzira na sve svoje mane.
Ne ohrabruje, međutim, što svako svoje osuđene zločince i dalje slavi kao nacionalne junake. To pokazuje da ovdje istorija nije ”učiteljica života” – i da još dugo neće to biti.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „Politike”)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.