Piše: Vuk Vuković
Prijetnja terorizmu dolazi od nasumične proizvodnje njenih izleta, koji su, opet, uslovljeni ostacima velike ekonomije, one koja se održala žrtvujući glavnu scenu moći. Potreba za demokratijom predstavlja slabost: hegemonija, pod pritiskom širenja, neminovno se cijepa. Rasadnik zla nipošto nije terorizam, već ekonomska kriza koja ga instalira na onim interesnim zonama do kojih globalna vlast nije više u stanju doprijeti kao veliki policajac. Pad Pariza, Istanbula i Brisela, samo su pokazatelji da je globalna politika nemoćna, da je, u stvari, ništa više do znak leša moći, ako je uopšte ikad bilo kakve globalne politike. NATO je, kao što se pokazuje, vojna plasibo organizacija.
„Bombardovanje Srbije je sprovedeno u okviru ideje o mondijalizaciji, globalizaciji kao i o svetskom, globalnom poduhvatu da se uguši sve što je jedinstveno, da se, naprosto, sve zbriše i da se uspostavi homogena sila, to jest, hegemonija. Nalazimo se u hegemonističkoj fazi“ (Žan Bodrijar)
Terorizam kompromituje jedan zastareli ekonomski model kojeg vlastito, otrgnuto tržište apsorbuje i poništava. Dotičući sa strane, događaj je uvijek već zametak subverzivnog: migranti iz dremeža bude jedan dio nacističke Evrope koja je i ovaj put pojava u duhu srednje klase usmjerene protiv predgrađa.
Poplava migranata prijeti realnosti koja je dužna opstati na nivou samoodrživosti. U događaju kojeg nije moguće protumačiti (analiza terorizma nije drugo do estetski nalaz), jer je to događaj u svojoj superiornoj suprotnosti, teroristički atak nužnim putem jeste stvar montaže; nakon njega, politika se ukida kako bi se uključio radikalni princip preraspodjele realnog. U rušenju kulta Menhetna (jedanaesti septembar 2001) vjerovali su samo mediji.
Na zalasku otuđene ekonomije, u pravom smislu te riječi, progovara terorizam, događaj koji hrani medije, skreće kompletni javni fokus, pobuđujući odgovor kakav se nalazi u govoru oružja.
Irak je bila misija proizašla iz nasilnog investiranja u moć koja je uveliko prešla prag samokarikiranja; ne bi li se još jednom probila na pročelje mreže, Amerika je trebalo svjesno da promaši cilj svoje operacije: to nije bio udar na tajne kanale oružja, radilo se o orgijanju i pustošenju zla koje je osuđeno da istraje u bjesomučnom pokretu. (Uvijek u sukobu sa sobom, zavisno od efekata i demonskog diskursa u onoj neuhvatljivosti kojom zrači, zlo je suštinski prazno i stoga zavodi bez ostatka. Tek kad ništa ne bude imala za svoj predmet, estetika će nastupiti kao novo carstvo!)
Zamračeni beskrajnom metakontrolom (osjećamo li kako smo izmješteni u terminal preko kojeg stoji napisano: – sve realnosti su otkazane), ispostavlja se kako instinktivno tragamo za terorizmom, prekidom poravnjene realnosti koja u kapitalističkoj aparaturi inauguriše realnost bez realnog rezultata. Na „primjeru“ Atlantide, razumijemo da je put ka savršenstvu moguć jedino kroz pristanak na nestanak. Vaskrsenje je neponovljivost ljubavi!
Scena prestrojavanja moći, što može djelovati sablazno, govori kako je i terorizam, na neki perverzan način, ništa manje žrtva. Danska danas sikće iz jedne zastakljene realnosti kojoj je, naprosto, neprihvatljivo da se upusti u izazove razlike, a ipak, uporno propagira ostvarenje svih prava. Time što je unutar sebe Evropa realizovala i ono rajsko pravo (dakle, pravo više), u biti se ogolila kao ostatak nacističkog projekta. Evrocentrizam se izvozi u trenutku duboke Evropske krize, koja očajnički tipuje na kompleks trećeg svijeta. Šta reći o padu kakav se dogodio sa danskim menijem, u kome je, odskora, svinjetina upisana kao nezaobilazni specijalitet?!
Rendgenujući želju, osvješćujemo kako ni jedna ne bi mogla pristati na prozapadne, vještačke norme: vitalna do suludosti, brza i mahnita, želja je energija vakuumirana na početku pustinje, i na kraju izgubljenog grada.
Oživljavanje pravâ amputira želju, koja nikada ne bi trebalo da je sva založena u borbu za osvajanje slobode. Naprosto, želja živi od tjeskobe, rizika, neisplativosti; reketirajući ekonomiju na izdahu, uznosimo se ka samodestruktivnim željama bolnog viška. U tom smislu, svakako, samo još mediji terorizam čitaju kao rasadništvo zla. Terorizam kompromituje jedan zastareli ekonomski model kojeg vlastito, otrgnuto tržište apsorbuje i poništava.