Piše: mr Dejan Đurović
Dijalozi,rasprave,debate,pa i često teške riječi,a ponegdje i masovne tuče dio su nasleđa dobrog dijela svjetskih parlamentarnih sistema,a kad su neki parlamenti u pitanju skoro i svakodnevica. U današnjem vremenu interneta može se sasvim jednostavno kliknuti na dugme i na,recimo,Jutjubu pogledati kako izgledaju aplauzi,dobacivanja,svađe,gađanje raznim materijalom,pa i bacanje suzavca i masovna tuča u parlamentima Velike Britanije,Italije,Ukrajine,Japana,nekih arapskih zemalja,pa i privremeni parlament srpske pokrajine KiM.
Ipak u svim ovim zemljama to se nikako ne smatra čak ni ekscesom, već uobičajenom parlamentarnom raspravom. U svjetskim okvirima teškim incidentom se smatraju tek događaji poput spaljivanja parlamenta u Njemačkoj od strane nacista 30-ih godina prošlog vijeka ili ubistvo poslanika Radića u parlamentu Kraljevine SHS 20-ih godina prošlog vijeka.
Ako je sve ovo istina,a jeste, postavlja se pitanje zašto je podignuta ovolika haranga zbog malo žustrijeg verbalnog duela između opozicionih poslanika Demokratskog fronta sa vječitim premijerom Crne Gore Milom Đukanovićem!?Da li je u Crnoj Gori i njenom parlamentu kao najvišem zakonodavnom tijelu postalo jeres reći istinu i reći je onome na koga se ta istina odnosi?
Ta,sada već,čuvena rečenica,taj poklič „Milo, lopove!”,koji se u Crnoj Gori prvi put čuo na mitinzima Narodne sloge 1996, godine i koji se do danas ponavljao na svakom skupu,mitingu i protestu,od usta do usta obespravljenih,poniženih,opljačknih građana Crne Gore postao je simbol, obilježje i maksima skoro tridesetogodišnje borbe protiv jednog kriminalnog i diktatorskog režima. I što je najvažnije ta rečenica je istina, i to istina koju zna i vlast i opozicija i svako dijete i u ovoj zemlji,ali i van nje. Tu rečenicu nisu izmislili “poznati neprijatelji tisućljetne crnogorske državnosti” Slobodan Milošević, Koštunica, mitropolit Amfilohije,već ju je skovao narod, a rečeno je da je glas naroda-glas Boga.Uostalom,svjedočimo da je ta rečenica postala toliko popularna da bi Crna Gora mogla da je izvozi kao brend jer se pojavila u susjednoj Republici Srpskoj,a i u dalekom Senegalu (čemu se opet možemo uvjeriti ako koristimo Jutjub).
I na kraju o istinitosti te rečenice svjedoče opljačkana i uništena crnogorska preduzeća,koja su prije premijerovog dolaska na vlast bila ekonomski giganti, kao i to da je činjenica da je isti premijer, dok su ta preduzeća propadala, postao milioner.
Ne može da ne upadne u oči ni to da se samoproglašeni arbitri, koji gromoglasno osuđuju Demokratski front zbog “incidenta” u skupštini, ne osvrću mnogo na riječi koje je diktator uputio poslanicima DF-a, a on im je rekao „Bravo, kreteni”.
I zbilja ne bi to bilo toliko ni bitno da su pitanju samo ovi poslanici ,jer se ljudi u DF-u njega ne boje, niti ih on može uvrijediti. Ali Milo Đukanović nije pokušao u svom uličarskom maniru da uvrijedi samo njih već i građane,jer DF predstavlja 82.773 građana koji su ga glasali na izborima.
Ako se osvrnemo i na to da riječ “kreten” nije psovka ili uvreda, već medicinska dijagnoza (po medicinskom rječniku ova riječ označava osobu koja je “u svom duhovnom razvitku zaostala, a fizički zakržljala”),onda dolazimo do zaključka da su ljudi koji boluju od jedne teške bolesti poslužili kao predmet poređenja u pežurativnom smislu.
Ali,naravno,nije ovo ni prvi,ni zadnji pokušaj jednog prevaziđenog političara da uvrijedi i ponizi i crnogorsku skupštinu i crnogorske građane.Sjetimo se samo i toga da je za njega i crnogorstvo bilo predmet ponižavanja, kada je u Pobjedi 1991. izjavio da najviše od svega mrzi stopostotne Crnogorce (misleći na tadašnji LSCG), ili kada je poslanike nazivao hijenama, bitangama, psima i slično. Istorija je pokazala da svaki apsolutista pred kraj svoje vlasti počinje naglašeno da vrijeđa i progoni svoju opoziciju.Žalosno je jedino što su u čitavom slučaju za Đukanovićem više zažalili neki predstavnici tzv. opozicije (DEMOS,URA) nego poslanici DPS-a koji su bili nagrnuli da bježe iz sale u toku trajanja istog.
Mi,u stvari možemo reći da je prava sreća što je u skupštini najzad neko ustao i rekao „caru da je go”. Može to možda biti otrežnjujuće i za samog premijera.Možda se najzad pogleda u ogledalu i shvati kakvo je lice njegove vlasti. Ako to učini, užas slike Dorijana Greja će biti najljepši portret pri onome što će on ugledati.