Nema meni odmora, vidim lijepo. Samo odmaram kad radim. Jedan dan ako ne radim, ako se tobož odmaram, već nosim crnu zemlju na leđima. Ovdje, u ruskoj stepi, nešto je drukčije. Pola dana radim, a pola odmaram. Ne odmaram, nego se napajam. Vazduh je gust, pitak, donosi dah svakog rastinja, s ogromnog postranstva. U nekim vazdušnim strujama, na momente se može osjetiti i zvjerski dah, koji organizam prima kao trenutnu, ozdravljujuću jezu. Sjetim se kako mi je govorio nekad moj učitelj: „Šokovi su potrebni organizmu, pokrenu ono iz neotkrivenih resursa. I duhu su potrebni šokovi, i trepet, granica između biti i ne biti. Ta granica pokrene čudo u čovjeku. Bijeda je strah od granice.“
I ovdje u ruskoj stepi, ponekad osjetim da sam opet privezan nekako za Crnu Goru. Kad bi me neko upitao zašto si otišao tako daleko, i još u stepu, kad bi me dovoljno poslužila iskrenost, rekao bih - da sam što dalje od Crne Gore! Ali, ako bih produžio ovu rečenicu, dodao bih – ali ni ovdje me ne napušta. Ako napuštim ja nju, ne napušta ona mene. Takva je naša veza.
No, jedno je razmišljati o Crnoj Gori iz ruske stepe, a drugo nešto dok si u samoj Crnoj Gori. Kad sam u Crnoj Gori, navale se Durmitor i Lovćen na vrat. Pa diši, majčin sine. Pa budi živ, junače. A nema života bez teškoga bremena.
Sjutra ću otići malo do starog grada Vladimira. Ove godine ovo ime dobija neku obnovu, bar iz deset vjekova prošlih. I u Crnoj Gori to ime dobija obnovu. Uzvišena je priča o Jovanu Vladimiru. Prevazilazi mnogo Crnu Goru. Rimuje se s ruskom pričom o Vladimiru Solneški, krstitelju Rusa, koje je počelo s Krima (stara Tavrida), iz grada Hersonesa. Od grada Hersonesa, nije ostalo više nego od Duklje. Ali ima krimsko vino ''Hersones'', koje ponekad pijem, ako se domognem kakvog starog grada i kakve stare krčme.
Šta sam osjetio ovdje, gdje vlada mir ruske stepe? Duboki mir kristalizuje pamćenje. To što je bilo prije hiljadu godina, kao da je bilo i opet biva - sad. I ukida se svako rastojanje. Kao da sam u nekom arhivu, gdje je sve živo čega se dotaknem. I čega se sjetim, već je tu. I govori mi kao svom starom poznaniku.
Zato sam možda odabrao da odem u Vladimir. Tamo je ikona Bogorodica Vladimirska, najpoštovanija u cijelom pravoslavlju. Slikao ju apostol Luka. Prošla je kroz ovo dvadeset vjekova bez bore na licu. A prolazila je kroz oganj i poplave. Ali, veliki mir je štitio. Razoružavala je vojske, zbacivala iz sedle nasilnike. Milovala zvijeri, nalazila u njima ljude i anđele. Vladala, donoseći mir, Vladičica Vladimirska.
Jovan Vladimir i Vladimir Solneška su stari poznanici i drugovi. Oni su „pasli“ u iste dane svoje stado, koje je učilo da „jede knjigu“. Kad bi pastiri govorili svom stadu – učite knjigu, značilo je isto kao kad im kažu – pasite slova. Pasite slova, jer je u slovima čestica sunca, koja će vam otkriti da svi imamo jednog Pastira (Vladaoca mira) koji daje znanje skuplje od života. Znanje koje daje život i izgoni smrt.
Znam da su već svi napustili ovaj tekst, svi koji nijesu bar jednom osjetili mir stepe, ili žeđ stepskog vuka da razriješi svoju zagonetku. Eto, ta zagonetka, koja zna da bude zvjerski strašna, ne može da se razriješi bez te čestice sunca, koja je sakrivena u slovima koja treba popasti, to jest – pojesti. (Ruska riječ – popast, znači doći, naći se, biti, dopasti do...)
U mom prošlom životu, napadale su me misli žešće nego što napadaju zvjerke. Od zvjerke ima neke odbrane, od misli nema. Od zvjerke se možeš sakriti, ili je udariti nečim po zubima, a od misli koje te napadnu nemaš kud pobjeći, i ničim je ne možeš udariti po zubima. Moraš primiti zvjerku-misao, pa šta bude da bude. A sad me više ne napadaju takve zvjerke (mada čovjek nikad nije siguran). Kad me obuzmu mir i tišina, taj dio svog života vidim u prošlosti.
A sad je sve tu. I Jovan Vladimir. Glava mu na Svetoj Gori, tijelo u Albaniji. Kosara od Prespe do Prečiste Krainske, preko Prokletija i albanskih gora. A priča najviše u Crnoj Gori. I oko nje se otimaju. Jednu priča Crna Gora, jednu romori bistra voda, koja čuva neuhvatljivo sjećanje na Vladimira i Kosaru. Potoci od Rumije do Prespe i Drača o njima grgolje. Ali ko sluša potoke? S potoka više niko i ne pije, osim nevine zvijeri.
Dok sam mislio, vidio sam, da misliti znači prolaziti kroz protivrječnosti. A to znači - biti bitku.
Ne piše mi se ovdje, jer u vladimirskoj tišini imam važnijeg posla. Ali ne gubim iz vida da napišem pismo i da se javim. Nađe se taj momenat, koji onda sam sebe opiše, ili prepiše. Još na početku pisanja (davno li je to bilo, zavladao je mir tim riječima), govorio mi je učitelj: pisanje je kao ljubav -počni i dalje će ti se sve samo kazati.
(Autor je književnik