piše: vuk vuković
Odjeća nije prosti nastavak tijela, ona je samȏ razumijevanje tijela, jedno od umijeća na koje se tijelo događa izvan sebe. Međutim, postdoba je prosto prema tijelu (tijelo je sve manje eksplicitno!), i sve što čini nije drugo do približavanje koje prolazi kroz tijelo: sportski, muzički, performativno. Tako rastu afere u sportu (kao, između ostalog, i afere u medicini), najnovije se povezuju sa ruskim sportistima, koji očigledno osjećaju represiju isuviše politizovane Olimpijade.
Estetika odbija da se materijalizuje, povlačeći se u nedodirljivost teorije. Tragajući umjetnost iza djela, estetika je krajnje nepristupačna, njen genij se ne podudara sa realnošću. Takva estetska stvar, nije predodređena za isuviše tjelesnu umjetnost.
Modni anganžman (pod krunom zastakljene Evrope) neutrališe seksualnu energiju, u prvom redu scenom koja pobuđuje ljepotu otuđenosti. Postoji ono izvan-tijelesno što moda sve više prisvaja u svoj program. Njen ideal bi bio – tehnički look, mehanički stajling! Razarajući osjetljivost ukrasa, svaki izraz koji nije kozmetikacija bijele, tim prije moda djeluje kao pojava bez spoljašnosti. Model, suštinski gledano, ne može biti zavodljiv, založen za ideju izračunate praznine, to je apstrakcija boja i kombinacija koje ne prate logiku ukusa i mesa.
Bliska zelenoj ishrani u kojoj je sve ispošćeno do potonje kalorije (to jeste osviješćena hrana, ona koja je jedinstveni skup bio-multiplikacija), moda ocrtava granicu u čiji posjed tijelo ne može stupiti. U tom smislu, podvrgnuti ovom eksperimentu biljnih medikamenata, šumskih kapsula, vazdušno proređenih vodȃ i fatamorganskih odnosa, odvikavamo se od tijela uz pomoć jedne refleksivne mode.
Razumijemo: tijelo već sad pripada prošlosti! Ono što, dakle, ne može biti sastavni dio mode, jeste, svakako, tijelo. Teatar je realniji od realnog (i još – teatar je so realnog), to je prenaglašena realnost izgubljena u sebi, kao što je moda naglasak na nestanak tijela. (Postavimo stvari ovako: teatar stoji ispred realnosti, isto kao što moda postoji bez tijela. Slijepa prema sebi, realnost tumara kroz teatar; moda, prikazana bez tijela, opčinjava samom mogućnošću da se može biti privlačan iako se događamo izvan sebe. Kod mode nema detalja, riječ je o čistini koja manifestuje moć u njenoj imaginaciji.)
Virtualno je svugdje jer nije nigdje, što je sudbina ovog tijela koje više ne putuje, da bi se putovalo kroz njega. Još uvijek sirov i organski, performans je divalj, ritualan, isključiv, nabijen primitivnim zovom erotike, ne zadovoljava zavođenje koje se događa u teoriji, njegujući strogu apstraktnost koju nije moguće najednom izložiti.
Tačnost mode, naprosto je neumoljiva, budući da je iz sebe istrebila i najmanji prizvuk jednostavnosti, ležernosti, pa i prepoznatljivosti. Moda je sve više kognitivna! Neprilagodljiva, moda je najmanje moderna, jer je moderna, tragično, rezultat istorije. Izvan tokova, mislimo je kao presađivanje čiste egzaktnosti, a ne nešto što dopunjava stvari u jednom izlaganju.
Ako moda u svom programu nešto negira, onda je to razmnožavanje... Uvijek već za estetiku minusa, moda je drukčija vizija budućnosti u kojoj će postojati samo ovjereni modeli. Tijelo kao proizvođač otpada, zaista nije ekonomično; postajući sve manje zemljana (kao plod programa i signal prenosa), moda je trans-supstancijalna. Ona ništa ne pokriva, kao što ništa i ne otkriva, upućena na samu sebe, ostaje bitno unutrašnji događaj.
Modu u njenom bežičnom rješenju uniformisanosti, kroji ideja istopolnosti; tek kad razlika iščezne, geometrija čula biće rigorozno svedena, operativna, jednolična.
Sve od bijele i/ili crne, atonalno, izolovano, jest a-genetska moda, klon, proteza. To je, da, – medicina mode, njen uzorak koji najavljuje: samo ono što se nesmetano ponavlja, jeste moda koja će baš poput prirode biti granica izvan koje se ne može drugdje. Jednako tome, programiranje mentaliteta stvar je mode.
Moda se ne objavljuje spoljašnosti, štaviše, ona je za nju nerazlučiva. Spoljašnost je bezlična sve do onog trenutka kad je presijeca moda, to jest, anti-detalj. Taj anti-detalj upravo je postavka izvrnute logike, koja je ništa manje jednako zavodljiva; moda je tako, u jednom dubljem smislu, estetika što poništava percepciju ostavljajući je bez predmeta susreta.
Pop-art nas je zaveo svojim kvantitetom, moda, pak, svojim kvalitativnim ne-izuzetkom.