piše: Marko Kovačević
U rijetkim pauzama, u tutnjavi života, čovjek često predah traži u priči i pričanju. Tada najčešće doziva ljubav koje nikada nije dovoljno ili mislimo da je nije dovoljno onda kada je istinski imamo. Usahli miris nikšićkih lipa koji odnosi uspomene i sjeća na ljubav koju smo imali, ali je nismo bili svjesni, dok se negdje stanjuje s one strane trebješkog neba u Vitovo onostrano dvorište opominje prste da mastilom na papir presele neke od mnogih priča koje pamte krošnje lipa kojih više nema na nikšićkom centru.
Na Trgu Slobode, s lijeve strane, ispod treće lipe, bio je ljetnji štand s knjigama. Na njemu su se nalazile one knjige koje su dobile drugu šansu. Neke od njih počinjale su novi život i dokazivale svoju istinsku vrijednost, a neke od njih bile su zauvijek odbačene.
Jedne prilike naš visoki sugrađanin, u tridesetim godinama, malo slabijeg vida, i dalje pristajući da čkilji, ali ne i da nosi naočare, prišao je štandu da vidi koje još odbačene knjige može baš on da spasi. Jer on se zaista tako osjećao – kao njihov spasilac. Uz kurtoazni pozdrav mladoj studentkinji srpskog jezika koja je prodajom knjiga zarađivala džeparac, on utonu u svijet istrzanih korica i požutjelih hartija koje nisu htjele da završe u reciklažnom kontejneru ( koji ni tada nije postojao u Nikšiću, već smo morali da koristimo prostiju riječ - smeće). Jedna knjiga bila je novija od drugih. Učini mu se poznatim to džepno izdanje ,,Žak Prever – Pesme''.
Odjednom blaga strepnja prođe mu mislima. ,,Šta ako? '' – pomisli - ,, šta ako je to..'' Otvori korice i na prvoj stranici ispod naslova knjige poče da čita svoj rukopis i posvetu koju je prije više od deset godina napisao Njoj. Susret koji nije očekivao. Sa sobom davnašnjim i njom uvijek istom u onim rijetkim trenucima kad je misao vaskrsne. Sada svoj zalog njenom sjećanju, koji joj je pri rastanku koji se davno zbio predao, nađe na ovom štandu sa ostavljenim knjigama. ,,Pa tako mora... to je život'' – pokuša da se utješi - ,,Ipak je Mrtvo lišće prekrilo sjećanja, kajanja, sne..''. Eh, taj Prever koga su oboje voljeli i živjeli briše stope ovih ljubavnika. A ''Mrtvo lišće'' na koje je naš sugrađanin pomislio pri ovom nenadanom susretu bilo je gorko predskazanje da će s tog Trga pored stopa ljubavnika pijesak obrisati i lipe i njihov miris. Otišao je malo zamućenog pogleda naš sugrađanin, ne spasivši nijednu knjigu razočaran što nije ostao dostojan čak ni uspomene.
Koji dan prije toga, jedra studentkinja srpskog je sakupljajući stare knjige, negdje u Humcima, blizu vrtića ,,Sunce'', zakucala na vrata jedne kuće, neomalterisane fasade, koja je otvorila žena sa smaragdno zelenim očima. Ljepota kojom je zaradila čuvenje u čaršiji i dalje je tinjala, ali je intenzivnim porodičnim životom i brigom o djeci postala nemarna i neumitno išla ka tome da sve svjedočanstvo o sebi prenese samo u taj smaragdni pogled koji plijeni posmatrača.
Kad je djevojka upitala postoje li knjige kojih bi željeli da se oslobode, ova se žena za tren zamisli, a potom kao i svaka dobra supruga dozva muža i upita da li ima nešto što bi mogli da predaju ovoj lijepo vaspitanoj djevojci. Muž, koji je svoju reputaciju žestokog momka zadržao samo u kući, posla odmah dječicu na nezavršeni tavan da potraže ,,koju knjigu''. Za to vrijeme studentkinja srpskog ispijala je u dnevnom boravku kuće sok na razblaživanje sa kiselom. Djeca donesoše knjige. Krenu prebiranje po njima. Muž ga prekrati rečenicom : ,,Neka nosi sve.'' Smaragdni pogled zacakli primijetivši da su djeca iznijela i među tavanskim knjigama skriveno džepno izdanje pjesama Žaka Prevera koje joj je naš sugrađanin prije više od deset godina poklonio pri rastanku. Ona je tu sklonila i s vremena na vrijeme na tavanu nalazila utjehu i misao o sebi ljepšoj i poželjnijoj, misao za koju su je Crnjanski i taj dečko koji je tako simpatično čkiljio da su mu oči bile kao dvije krive linije, ubijedili da daje snagu jednoj crvenoj biljci na ostrvu Seilon da se otvori. Ali izgleda da je more koje okružuje to ostrvo bestidno došlo po svoje
''O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.''
I ova misao njena na završetak Preverove pjesme ''Uvelo lišće'' bi predskazanje uvenuća lipa na Trgu Slobode koje će se desiti.
Stavljajući u kesu knjige koje će studentkinja srpskog ubaciti u svijet svoga štanda, ruka joj zadrhta kada je trebalo da ubaci ovu. ,,A možda ipak da zadržimo neku, Mićko?'' – upita bojažljivo. ,,Koju da zadržimo? '' – upita i ustade muž. Već je strah nadvladao slabašno žensko srce i ona samo procijedi ,,Neka nosi sve'' – i pusti knjigu u kesu. Sjaj u njenim očima odavao je da predaje dio svog srca.
Zato štandovima sa starim knjigama uvijek prilazim mirno i skrušeno, cjelivajući pogledom mozaik od ljudskih srca, kolebanja i težnji, dodirujući pobožno često od tavanske ili podrumske vlage masne i otrgane korice, jasno razaznajući koje su knjige dobro očuvane kroz svoju striktno regalsku funkciju, a koje su bile čuvane srcem. One znaju da nam ispričaju ovakve priče od kojih smo najljepše mogli da čujemo pod lipama na nikšićkom centru. Išao sam na Trg Slobode da nađem lipe za tebe ...ali ih nisam našao, ljubavi moja.