Piše: Slavica Bulajić
Ja sam Crna Gora, jedna od prirodno najbogatijih i najljepših balkanskih zemalja. Bar sam to nekad bila, u svom punom sjaju. Po površini mala zemlja, ali nekada ta površina nije bila prepreka da me svi smatraju velikom i bogatom zemljom, zemljom časnih, hrabrih i dobrih ljudi. U daljoj prošlosti, ja, po površini mala zemlja, bila sam naseljena velikim (po duši, umu i hrabrosti) ljudima, koji su se časno borili za mene i moje ime, a samim tim i za sebe.
Nijesam dozvoljavala da bilo šta naruši moj ugled i da me nazivaju zemljom izdajica, ubica, kukavica, lopova, kriminalaca, zemljom koja se udružuje sa neprijateljima. Ti epiteti su za mene i moj narod bili nepoznati. Nije se raspravljalo o vjeri, crkvi, zastavi, jeziku. Mirno i složno se živjelo, ne vodeći rasprave o stvarima koje bi samo dovele do neprijateljstva među mojim narodom. Međutim, te kobne 1989, sve se promijenilo.... Ta godina predstavlja početak nečeg zlog, kobnog, pogubnog, početak samoubistva koje traje i ne završava se. Zamka iz koje nije jasan izlaz. ON je obilježio taj početak. Svojim lažnim osmijehom, glumom za Oskara i odlično insceniranom pričom, stvorio je crno–bijeli nijemi film, koji se, skoro pa 30 godina ne završava. Sebi je dodijelio glavnu ulogu, a naivni narod ga podržao.
Oni epiteti koji su bili nepoznati, ne zadržavaju se samo kao pojmovi, oni postaju stvarnost. Crno – bijeli film jer su vesele boje zabranjene u nečemu što ON režira, a nijemi zbog toga što narod ćuti, sluša, gleda i klima glavama, a on uništava, krade, uništava i ponosno se smješka. Glumi dželata i sudiju, a narod mu aplaudira bez obzira što je osuđen, kako se čini, na vječnu robiju. Komadao me, prodavao mene , vašu zemlju, uništavao vas dio po dio , a sve to uz čuvenu rečenicu koju godinama ponavlja: „Idemo putem napretka, stabilnosti i prosperiteta“ .
Vjerujem, da kada izgovara ovu rečenicu, suzdržava se da se ne zasmije, kada pomisli da u nju još uvijek ljudi vjeruju. Potrudio se da od vas, mog naroda, napravi međusobne neprijatelje. Naveo vas je na svoju licemjernu priču o vjeri, jeziku, nacionalnosti, samo da biste postali jedni drugima krvnici, a sve u cilju, da bi mrzeći jedni druge, zaboravili da je zapravo ON jedini neprijatelj vaše zemlje, vašeg jezika, da je ON mene, vašu zemlju, uništio i prodao. Lažnim moralisanjem i „prijateljskim“ govorima, skrivenih namjera, uveo vas je u klopku iz koje većina ne može da izađe zbog straha koji osjeća, ili pak neće, jer još uvijek vjeruje u njega, u njegov lažni osmijeh i govor u koji ne znam kako više i sam vjeruje. Lažni govor koji je uvijek do sada bio čista suprotnost od nečovječnih djela koja je napravio. Kako vrijeme prolazi, traži razne načine da vama, mom narodu, baca prašinu u oči. Ne da vam da progledate poslije ovoliko vremena patnje i ropstva. Priča o pridruživanju kobnom paktu koji je moju površinu 1999. godine darivao bombama, moj narod ugrozio, zagadio moju zemlju i prelijepo more. On je jednom prilikom rekao: „Nema snažnijeg argumenta za NATO integracije Crne Gore od iskustva 1999. godine“ da li ovu rečenicu može izgovoriti osoba koja tvrdi da voli svoj narod i zemlju?!- Za njega je to put napretka i stabilnosti?! Ali znam, sve te ideje nije mogao sam ostvariti, bez pomoći i podrške drugih. Na prvom mjestu nalazi se veliki dio vas koji ga je podržao, što svjesno, što nesvjesno. Ali ja se nadam da će se većina vas probuditi iz ovog 30-godišnjeg sna i konačno se suprotstaviti čovjeku koji je sam sebi najvažniji, ON pa ON, čiji se apetiti još uvijek, poslije svega što je ZA SEBE UČINIO, nijesu zadovoljili.
Drugo mjesto, kao pomoćnici u ostvarivanju njegovih ideja, dijele njegovi vjerni saradnici koji su ga podržavali od samog početka i s njim se gostili na prepunoj trpezi koju je narod servirao, kao i miševi koji su provirili iz rupa i dali mu podršku, nas narode izdali, a sad nam, kao njegova produžena ruka, nude ključ za izlazak iz problema. Pa zar ćemo dozvoliti da još 4 godine zbijaju šale na naš račun?!
„Sve za dobro našeg naroda i naše Crne Gore“- lažna rečenica koju godinama izgovaraju ON, njegovi podanici i izdajice koje su mu se pridružile. Iza te rečenice se skriva njihovo pravo mišljenje i namjera: „Sve za naše dobro, koga bre briga za narod i Crnu Goru“. Sad stojimo na ivici pakla. Ako ga odredimo da nas „vuče za nos“ još 4 godine, to nam je besplatna karta za sami pakao. Vrijeme je za buđenje i život bez straha. Mislim da poslije 30 godina stvarno jeste. Ja sam Crna Gora, Ti si Crna Gora, MI smo Crna Gora, a ON je film strave i užasa koji konačno treba da se završi!