Piše: Marko Kovačević
,,U rđavoj se državi gladuje, jer se hrana rđavo, nepravedno distribuira; u dobroj, jer je nema.’’, navodi u svom djelu ,,Novi Jerusalim’’ Borislav Pekić. On u nastavku ove priče kaže da je dobra država u kojoj nema dovoljno hrane, iako se ono što ima pravilno distribuira, jednostavno nesrećna. Pošto smo svjesni da u Crnoj Gori hrane ima dovoljno, onda je jasno da je posrijedi rđava država ili da se izjasnimo preciznije rđava uprava u državi. Zato se moraju dogoditi promjene. Zvuk koji šmirgl papir proizvodi trenjem o čelik jeste cijena koju moramo da platimo da bi vratili Crnoj Gori sjaj koji je imala. On nije prijatan, može i da uplaši, ali je neophodan da bi do boljitka došlo. Rđa smrdi i ostavlja fleke kad je dodirnemo, pomisao na trenje i zvuk koji se stvara kada šmirgl papir uđe u sukob s njom takođe nas odvraća od pomisli da bi trebalo otpočinjati. Međutim, kada se jednom krene, stajanja nema dok čelik ne izroni, sjajan i čvrst, ispod taloga koji se oko njega nakupio. Rđa mora da skapa, a Crna Gora da se očeliči.
Milo Đukanović kaže da je ekonomska politika koju je vodio uspješna. To možemo i mi da prihvatimo ukoliko bismo prethodno prihvatili, što u već pomenutom djelu zapisa Borislav Pekić, da bi se ljudožderstvo ,,moralo uzeti za uzor vrlo visoke i napredne duhovne kulture, jer u većini poznatijih masovnih primjera, kod kanibalskih plemena Dajaka sa Bornea, na primjer, nije posledica ni izopačenih nagona ni akutne gladi, već plemenite težnje da se jedenjem tuđih glava vlastita učini vrednijom.’’ Tako i Đukanović ima plemenitu težnju da krađom naše imovine sopstvenu učini vrednijom.
Diktator Crne Gore je takođe istakao da će na ovim izborima građani odlučiti između kontinuiteta koji nudi DPS kao garancije sigurne bolje budućnosti, i retrogradnih politika njegovih oponenata koje mogu dovesti do ekonomske nestabilnosti i do beznađa.
Šta bi mogli da označimo kao kontinuitet DPS-a? Spoljnopolitički i ideološki kontinuitet nemaju. Kontinuitet koji imaju građani više ne žele – promašene privatizacije,ugašene fabrike, male penzije, plate, diskriminacije po raznim osnovama, socioekonomski i moralni sunovrat. Građani više ne žele da im ON davno obećani bolji život stalno izmješta u blisku budućnost koja pod njegovom vlašću neprestano izmiče. Da malo parafraziram jednu čuvenu pjesmu Vaska Pope, uz nadu da mi ne bi zamjerio zbog specifičnosti slučaja, iz svakog obećanja DPS-a koje gajimo po jedna zvijezda nikne i odmiče nedostižna pred nama. Sve je kod Đukanovića, lošeg proroka i dobrog hipnotizera, izmješteno u budućnost, u fikciju, ništa od onoga o čemu govori nije opipljivo i golim okom vidljivo, pa čak ni ta država o kojoj nas neprestano podučava i čijim se ocem predstavlja. Nije država oblak sa munjama i gromovima koji lebdi iznad Lovćena i koji se državnim praznicima razliva na nas, širok i sveobuhvatan. Država je sistem koji dobro funkcioniše, država su institucije koje rješavaju probleme svojih građana. Da pitamo majke iz Rožaja ili bivše radnike KAP-a da li država rješava njihove probleme? Da li rješava naše probleme? Naravno, da ne. Za to nije kriva država već ON koji je zarobio. Jer znamo da hrane i posla ima, samo je potrebno napraviti ispravnu distribuciju.
Po prvi put na crnogorskoj političkoj sceni pred izbore je iskristalisana ponuda dobro uređene države koja želi da rješava probleme svojih građana. Tu ponudu je dao Demokratski front, a ona se zove ,,Da radi Crna Gora’’. Program oporavka zemlje koji u samom naslovu kazuje šta je glavni problem građana koji država treba da riješi. Izbor je jednostavan. Nedostižna bliska budućnost koju nudi On, Milo Đukanović, kroz fabrike čokolade koje se nisu otvorile, kroz 40 hiljada novih radnih mjesta koja ne postoje, kroz 10 miliona eura koji postoje, a kojima je častio svoga brata ili program koji želi da Crna Gora radi i da od svog rada i ona i njeni građani žive?
MI, građani Crne Gore ili ON, manipulator i šef organizovanog kriminala koji je uništio crnogorsku privredu i proizvodnju? Država koja rješava naše probleme i koja dobro funkcioniše ili država koja lipsava udarana mamuzama Mila Đukanovića i njegovih kauboja kao tovarna mazga koja mora da trpi teret oholosti, plahosti i lakomosti njega i njegove lopovske družine?
Nema ničega plemenitog u uništavanju privrede i resusrsa, kao što nema ni u jedenju glava. Ovog puta pogledajte one koji se nalaze oko vas. Vašu suprugu ili muža, vašu djecu, vaše roditelje penzionere i rođake koji ne mogu da se zaposle i za koje će penzija biti samo san ako ovako ostane... Pogledajte profesore i nastavnike koji trpe torturu DPS direktora u školama, doktore i ostale medicinske radnike koji ulažu sebe i svoje živote, u zdravsteni sistem države koja im ne uzvraća istom mjerom već ih nipodaštava malim platama i nikakvim uslovima u kojima rade. Pogledajte i njih i mnoge druge oko nas i postavite sebi pitanje: MI ili On? Mozak odavno zna odgovor na to pitanje, ali ga razni prepadi i strahovanja mute i koče. Ovog puta zanemarite sve iracionalne strahove kojima vas On zasipa i pustite srce da prevagne na našu stranu. MI!