- Piše: Milutin Mićović
Ne može danas čovjek izaći na ulicu a da ga ne sretne kakvo pašče. Klempavo, ili podignutih uši, izgubljeno ili ono koje preža nekog da ujede, plašljivo, drhteće, ili uhranjene rundove, visoke doge, koje su zadovoljne životom kao i njihove gazde.
Nije da se pas i čovjek ne razumiju. I pas „zna” kako ga pogleda čovjek kad ga sretne na ulici. Pas, kao da i neće, ugrabi da snimi kako ga čovjek pogleda, i zapamti, zapiše to na tablici svog srca.
Pas zna hoće li čovjek da ga udari, tj. prevegari zbog nečega, ili neće. Kad vidi čovjeka koji nosi štap, prvo utvrdi to. Pas to utvrdi nevjerovatnom brzinom, dakle i prije nego čovjek potegne štap, pas već bježi, skiči, kuka, okreće se, da vidi tuče li ga ovaj još. Pseće predviđanje je tačno, često tačnije od ljudskog.
Pas, takođe, zna na koga smije da zalaje, na koga ne smije, kome će se skružati pred nogama, i zavrćeti repom, od koga će pobjeći kao od đavola, ili pravednog sudije. Ranije u našim krajevima bilo je manje psećih pasmina, danas su se te pasmine umnožile, tako izukrštale, da bez kinološke edukacije čovjek ne može da zna onoliko koliko bi morao da zna o psima.
Ima danas ljudi koji se ničim i ne bave nego psima. Idu na časove kinologije, izučavaju kinološku literaturu, redovno šetaju sa psima, sipaju im u korito, tuširaju ih, parfemišu i pričaju s njima. U ljude ne moraju da se razumiju, ali u pse moraju.
Pretjerao sam, ali nijesam ni pretjerao. Nijesam još ni počeo. Jer meni ovdje valjda nije cilj da pišem o psima. Psi su kod mene nešto uzgredno, usputno, odmaram se dok pišem i ređam slike. Ko piše, mora da ima divne časove odmora. Recimo pisati o psima, leptirima, vrapcima, mravima, buba-švabama, komarcima, osovima, pa i pčelama. Ovo pisanje, naravno nikoga ni na šta ne obavezuje. Kao hoće dva minuta da se odmori, malo drugačije pogleda na stvari i pojave oko sebe, o kojima niko niti piše niti priča. A tih stvari i pojava je sijaset. Naučili smo da ne vidimo i ne čujemo mnogo šta iz naše neposredne okoline. Kao da je sve u političarima, kriminalcima i glumcima. Neka priča o psu koji ni imena nema, može biti važnija nego o čovjeku koji je izašao na nam i glas.
Jeste li vidjeli nekad da pas nekom iznenada pokaže zube? Nije spreman da ujede, samo pokaže zube. Jer zna da će i samo pokazivanje zuba biti dovoljna opomena onome koga opominje. Tačnije, spreman je da ujede, ali tu spremnost još zadržava da bi veći strah zadao.
S druge strane, vidjeli ste kako se djeca igraju sa psima. Zavlače mu ručice u usta, i pas ih nježno glocka, skoro miluje, pokazujući svoju druževnost i duševnost. Naravno, takvi su prizori rijetki, ali ih ima, a to je dovoljno ovdje da proširimo priču o psima, i pogledamo s druge strane. (Primijećeno je već, kad pišem ili pričam o psima, da to nikad nije samo priča o psima. Ako su priče o psima, uvodne priče o ljudima, onda je čitalac prinuđen da jedno čita a drugo da misli. Zato piscu, kao i čitaocu treba više pažnje. I da bira riječi i misli.
Ali pošto već skoro napisah, nasovrljah ovu kulomnu, vidim ne napisah glavno. Završavam sa dvije skaske koje sam čuo od mog prijatelja, sa kojim se ponekad gledam u kinološkom savezu „Mari bor”. Nije mi jasno ni otkud taj naziv u Crnoj Gori? Pasionirani pričalac, ekspert kinologije, priča: „Znam čovjeka koji čuda čini sa psima. Izađe na trg, dovabi oko sebe dvadesetak pasa, i onda uzme jednoga, i to onoga najjačega da gleda, pravo u oči. Čim ga pogleda u oči, pas se lecne, i prodere se, tj. zakuka. Ovaj ne skida pogleda sa njega, a pas se sve više pomamljuje, trči u krugu i krivi se kao da ga ovaj dere. Čovejk ništa ne radi, samo gleda psa, tj, žiga ga pogledom, a pas, izgubivši svaku odbranu od ljudskih očiju, krivi se i derinja, ujedajući sebe za rep. Kao da mu iz repa izlijeću utvare koje ga napadaju. Svi drugi psi, popadaju od straha, jer ne smiju ni da bježe. Ta se priča naziva „Crnogorsko kolo”. Druga je priča pod naslovom „Crnogorska trka”. Kad se zajedno kazuju, nešto više otkivaju. Naime, taj znalac pasa dovede na pseći stadion dva-tri psa kojih hoće da se oslobodi, i čini sledeće. Prvo ih vabne, i sva tri pogleda pravo u oči, dok ih ne nadjača. (Pas je još gori od čovjeka kad bude nadjačan očima svog gazde ili suparnika!)
E, kad im tako izobara oči duše, samo se prodere na njih: „Trka počinje, letite na svoj plijen ko bez glave”. I psi se istog trenutka okreću, i ko bez glave potrče niza stadion, jedno petsto metara. Tamo ih čeka betonski zid namolovan najljepšim mesnim proizvodima. I tako, trčeći što mogu i što ne mogu, s dahom i bez daha, s najhaotičnijim slikama u mozgu, udaraju glavom o zid, i padaju ni živi ni mrtvi...”
Jedan slušalac na kraju je upitao pasioniranog pričaoca: Dobro, lijepe su te pričice, ali kakve veze one imaju s nama..?
Druge priče koje sam čuo od ovog kinologa možda ću ispričati u nastavku.
(Autor je književnik)