- Piše: Čedomir Antić
Pod vladom Aleksandra Vučića Republika Srbija konačno dobija svoje ceremenije. Tokom više od dvije decenije živjeli smo po inerciji dva velika i propala projekta: komunizma i jugoslovenstva. Srbija je ličila na onog našeg radnika koji je počinio nekakvo krivično djelo pa je izgubio radno mjesto. U makazama između Krivičnog i Zakona o radu, taj jadnik je po prvom čekao zatvorsku kaznu, a po drugom neprekidno pobjeđivao poslodavca koji ga je po sili zakona vraćao na radno mjesto i ponovo ga, u inat i radi radne discipline, otpuštao, isplaćujući mu nevoljno plate za sve mjesece nerada i suđenja. Cilj naših vlasti bio je da nekako sačuvaju makar nešto od Jugoslavije i makar malo uspore promjene čak i izostankom svečanih protokola.
Poslije Broza, kao da nije bilo predsjednika koji bi zaslužio neku ceremoniju. Socijalistički režim i dosističke vlade podjednako su, svaki iz svojih razloga, prezirali srpske narodne tradicije. Prvi uvjereni da su to sve nekakve trice iz prošlosti koje su jugoslovenstvo i nove ideologije odavno počistile, a ponovo su na dnevnom redu kao nekakav bizarni kontrarevolucionarni anahronizam. Milošević je zato polagao zakletve onako usput, na svečanim sjednicama sa koktelom. Samo je 1997. godine, u vrijeme velike krize režima, priredio upotrebu Brozovog „mercedesa” za lični prevoz do kraljevske rezidencije i smotru garde u Belom dvoru. Trebalo je narodu pokazati da se vlast seli na funkciju saveznog predsjednika koja je do tada bila gotovo samo ceremonijalna, a vjerovatno je i gospođi Marković bilo milo da osjeti tu vezu na istorijskoj vertikali Milošević–Broz. Sa izborom predsjedika Srbije je poslije Milutinovićevog mandata bilo mnogo muke. Boris Tadić je oba puta bio predsjednik u dobrovoljnoj kohabitaciji. Njegove inauguracije ličile su na promociju istaknutog pojedinca – jednog zaslužnog skakača sa motkom kome je stranka motka a država stadion. Nikolić je takođe ustoličen u vrijeme kada nije baš bilo sigurno da li će ta kohabitacija biti obnovljena. Pored dolaska Šetafana Filea, bratskog Dodika i besposlenog Filipa Vujanovića, najviših stranih zvanica ne bi ni bilo. No, zabilježeno je da je služena Nikolićeva rakija po imenu „Tomovača”.
Sve to se promijenilo sa izborom Aleksandra Vučića. Inauguracije su bile dvije. Prva u Narodnoj skupštini, u prisustvu prvaka drugih grana vlasti, visokih oficira, vjerskih velikodostojnika, diplomatskog kora... Sa prethodnom predajom predsjedničke zastave i pečata (prvi put u istoriji), kao i zaklinjanjem na Ustavu iz 2006, ali i fototipskom izdanju Miroslavljevog jevanđelja... Bilo je tu i vojske i smotre, a dio ulice je za tu priliku posebno renoviran. Konačno, prije nekoliko dana imali smo i drugu inauguraciju, tačnije jedan prijem na koji su došle i visoke zvanice iz inostranstva. Gradonačelnik Beograda Siniša Mali požurio je da naglasi kako je Srbija danas stekla značaj Jugoslavije iz Brozovog vremena. Naravno, riječ je o pretjerivanju koje potiče sa najvišeg mjesta, pošto odlazeći gradonačelnik teško da je sâm razmišljao o takvim poređenjima. Vučićev inauguracioni prijem je nesumnjivo veliki uspjeh. Decenijama postojano odbijajući obnovu državnosti i zabavljena svojim problemima, Srbija tek sa Vučićem, uprkos svim nedostacima, zaista dobija autoritet koji sebi može da priušti istinsku inauguraciju. Ona je daleko od Brozovih uspjeha sa nesvrstavanjem, posjetama šefova Velikih sila i, konačno, sahranom... Podsjetimo, Bugarsku od sticanja nezavisnosti 1909. nikada nije posjetio engleski monarh ili premijer, a tek prije nekoliko godina u Sofiju je stigao državni sekretar za spoljne poslove Miliband. Kod Broza su prodefilovali svi. Kada je 1980. komunistički diktator protivno svim očekivanjima morao da umre, na sahranu je došlo trideset i osam šefova država, deset premijera, generalni sekretar UN-a, među ukupno 124 zvanične državne delegacije iz čitavog svijeta. Kod Vučića su prošlog petka bili petorica šefova država sa prostora bivše SFR Jugoslavije. U 24 delegacije bilo je i premijera kakav je Viktor Orban, bio je i potpredsjednik vlade Ruske Federacije Rogozin... U svakom slučaju, u odnosu na Kosovo–UNMIK ili Crnu Goru (gdje Vujanoviću na inauguracije ne dolazi ni pola parlamenta), to je bio veliki uspjeh. Najveća tekovina Vučićevog dvostrukog inaugurisanja jeste uspostava tradicije. Iako nismo odmah postali „prvi u regionu”, započeli smo sa tradicijom koja je u Hrvatskoj uspostavljena još 1990. godine. Kada je 2015. inaugurisana na Markovom trgu, Kolidna Grabar Kitarović bila je domaćica osmorici predsjednika država i predstavnicima 88 država... Hrvatska predsjednica je u to vrijeme kohabitirala sa socijaldemokratskom vladom.
Možda bi bolje bilo da smo umjesto forimiranja novih, ostali posvećeni obnovi starih tradicija. Da smo inaugurisali predsjednika vlade – toliko zaslužnog Aleksandra Vučića – a u osamstotoj godini kraljevskog uzdizanja Stefana Prvovenčanog i 940. godišnjici našeg kralj Mihaila Vojislavljevića, krunisali Karađorđevog potomka i praunuka Petra Prvog Oslobodioca...
( Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.