-Piše: Milan Mišić
Predsjednik SAD Donald Tramp je u Bijeloj kući već pola godine i ako bi se na vagu stavio njegov dosadašnji učinak, on je svakako u činjenici da je mnogo toga što je doskora bilo nezamislivo s njim postalo normalno.
U prvih šest mjeseci mandata uspio je da postane najnepopularniji predsjednik u poslednjih 70 godina, koliko se praktikuje moderna sondaža javnog mnjenja. Prvi je predsjednik koji je ignorisao običaj da na uvid stavi imovno stanje. Prvi je koji je, postavši lider nacije, u svojim rukama zadržao dizgine ličnog poslovnog carstva, čineći time nemogućim da se izbjegne konflikt između ličnog i javnog interesa.
Uselivši se u čuvenu predsjedničku rezidenciju, u nju je unio i nepotizam: ćerku i zeta je postavio za više savjetnike, zamagljujući time granicu između lojalnosti porodici i odgovornosti prema državi.
Prvi je koji na domaćem frontu u prvih šest mjeseci nije postigao praktično ništa: zid prema Meksiku ostao je samo na riječima, velike investicije u infrastrukturu su još samo predizborno obećanje, ukidanje Obamine zdravstvene zaštite i njegova zamjena republikanskim modelom zaglavljeno je u Kongresu, smanjivanje poreza još je samo najava.
Prvi je koji se od prvog dana zavadio sa vodećim medijima i sukobio sa obavještajnim službama i prvi protiv koga je pokrenuta jedna zvanična istraga.
Što se spoljne politike tiče, nema ”Trampove doktrine” i po svoj prilici neće je ni biti. Svaki američki predsjednik u tom pogledu počinje od nule, ima široka ovlašćenja da je oblikuje prema svojim uvjerenjima, ali uvijek s jednim ciljem: da Amerika ostane glavna sila, lider i sudija.
Tramp je na dužnost stupio s parolom ”Prvo Amerika” i primjenjujući je uspio je da u rekordnom roku smanji američki uticaj na globalne poslove, da unervozi saveznike i ojača protivnike.
”Prvo Amerika” za Trampa znači da su međunarodni odnosi igra ”nultog zbira”: svaki dobitak neke zemlje, bilo da je prijatelj ili protivnik, gubitak je za SAD.
U Trampovom svijetu nema multilateralizma, postoje, kao i u biznisu, samo bilateralne transakcije u kojima Amerika mora da bude ta koja dobija. A to će da obezbijedi ”umjetnik pogađanja”, sam Tramp.
U šestomjesečnom bilansu je, naravno, i pomenuta ”ruska stvar”.
Pošto je hladni rat završen pobjedom Amerike, pošto se raspalo ”komunističko carstvo zla”, Sovjetski Savez, pošto je stvoren ”svijet jedne sile”, očekivalo se da će Ruska Federacija stvorena od ostataka sovjetske imperije, postati ”normalni” član međunarodne zajednice, pošto je, bar na riječima (u čemu nije jedina), prigrlila kapitalistički model političke demokratije i tržišne ekonomije. U jednom momentu učinilo se da će tako i biti: primljena je u zapadni klub vodećih nacija (G-8) i onaj globalni, G-20.
Ali da li je Americi potreban neprijatelj da bi održavala globalno sveprisustvo svoje oružane sile (baze u više od 150 zemalja), ili je Rusiji neophodno da stalno bude mobilisana da bi se učvrstio status njenog nacionalnog lidera, tek pomenuto stanje je ,,resetovano” i rezultat je ”novi hladni rat”.
Tramp se prvo divi Putinu zbog načina na koji kontroliše stvari u Rusiji, a potom je na vidjelo izbilo da su njegovi saradnici, pa i članovi porodice, sin i zet, šurovali sa ruskim zvaničnicima, pa i s poznatim obavještajcima, odnosno da je Rusija aktivno nastojala da Trampu obezbijedi pobjedu nad Hilari Klinton.
To su predmeti pomenutih istraga. Trampove reakcije na to – i na učestala otkrića da je sastanaka sa Rusima bilo znatno više nego što je prvobitno priznato – ostavljaju utisak da nešto krije. Ljuti se na javnog tužioca koga je sam postavio što je sebe izuzeo iz nadzora pomenutih istraga i organizuje nezvaničnu istragu ne bi li diskreditovao onu zvaničnu, omalovažavajući pritom sve političke i pravne norme.
Posle zvaničnog samita s Putinom, na kome prihvata njegova uvjeravanja da se Rusija nije petljala u američke izbore, s njim istog dana neformalno skoro sat ćaska bez prethodne najave i potonjeg obavještavanja javnosti. Diplomatski profesionalci se hvataju za glavu zbog činjenice da je tom razgovoru, sem Trampa i Putina, prisustvovao još samo ruski prevodilac, kao i da o tome pisanog traga nema.
Takođe, pod lupu dospijeva i ono što je kompromitujući začin svake politike: novac. Sada se već zna da je preko Trampovih nekretnina oprano prilično ilegalnih miliona ruskih kriminalaca.
Sve je, dakle, okrenuto na glavu i nema nagovještaja da bi u dogledno vrijeme to moglo da se raspetlja. Liberalni mediji gotovo svakodnevno objelodanjuju nove aspekte skandala, dok je politički establišment, naročito republikanci, u procjepu između lojalnosti ”svom čovjeku” u Bijeloj kući i opšte diskreditacije nacije koju on proizvodi.
To je garancija da će ova predstava potrajati.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
,,Politike’’)