-Autor: Nadežda Milenković
Po ko zna koji put, u svom ko zna kojem po redu obraćanju naciji, predsjednik države nam je držao pridike o našem mentalitetu. Pogađate već, naš mentalitet je kriv za sve nevolje i, ako ga pod hitno ne promijenimo, predsjednik države ne može da učini ništa za spas naših duša.
Pa, dobro, kako može da se promijeni taj mentalitet? Kako se mijenja neki skup navika, vjerovanja, stanja koji određuje neku osobu ili kolektiv? Kako se postiže da se većina stanovnika u istim situacijama ponaša na sličan, očekivan način pa onda za njih kažemo da im je mentalitet mediteranski, balkanski ili skandinavski, svejedno?
Za početak, mijenja se boljom ponudom, na primjer. Pa se tako sredinom devedesetih, s pojavom prvih privatnih autobusa, „mentalitet“ beogradskih putnika u javnom prevozu promijenio bukvalno u jednom danu. Autobusi su bili kao u međugradskom prevozu, čisti i uredni, imali „stjuarde“ i „stjuardese“ (neki su čak dijelili i bombone) i odjednom se više niko nije gurao da uđe preko reda, svi su plaćali karte i bili ljubazni u ophođenju. A da niko nije morao da im prethodno održi pridiku o kulturnom i nekulturnom ponašanju.
Ili drugi primjer. Banke su u jednom trenutku uvele jedno pravilo i takođe momentalno izmijenile naš „mentalitetski“ običaj da se zbijemo oko šaltera. Prosta linija na podu nas je začas odučila od toga da ljudima duvamo u okovratnik i zagledamo u novčanik dok obavljaju svoje finansijske transakcije.
Mentalitet se takođe mijenja doslednom primjenom dobrih zakona – ljudi su počeli da vezuju pojas u kolima ne zato što su shvatili da su tako bezbjedniji, već što su za nevezivanje počeli da plaćaju kazne.
A kada je u pitanju odnos prema radu, koji predsjednika jedino i zanima kada govori o mentalitetu (izuzimajući njegovu opsesivnu potrebu da se okanemo društvenih mreža), i on se mijenja promjenom uslova. Da bi ljudi radili marljivo (riječ koju predsjednik posebno voli da koristi, a koju nemate prilike da čujete poslije osnovne škole), potrebno je da se takav rad vrednuje (redovna plata, pauza i naročito – pristup klozetu se podrazumijevaju). Jer, kao što i predsjednik dobro zna, taj „naš mentalitet“ koji on tako revnosno kritikuje – nestaje kad se ljudi zaposle u inostranstvu.
I za sve te promjene nisu potrebne ni godine, ni nespavanje na kojem predsjednik posebno insistira. A svakako nisu potrebne neprestane pridike. Mentalitet se stvara ili mijenja tako što država donosi dobre zakone i sprovodi ih jednako prema svima. Drugim riječima – vladavinom prava koju je predsjednik upravo nazvao zadnjom rupom na svirali, tačnije trećom po značaju – posle Kosova i Rusije.
Dakle, kad vlast bude spremna i sposobna i kada joj uopšte bude u interesu da donosi dobre zakone i sprovodi ih bez izuzetaka, i da svojim građanima omogući uvid u rad države (umjesto što državi omogućava nekontrolisan uvid u građane), a da svojim službenicima onemogući nekažnjeno korumpiranje, onda može da se nama obrati sa zahtjevom da mijenjamo mentalitet. Dotle, neka se obrati samoj sebi.
Jer i jednom zasvagda – kakva je vlast, takva je država. A kakva je država, takav je mentalitet.Peščanik.net