-Piše: Miomir Čolaković
U devedesetim godinama XX vijeka u Crnoj Gori je došlo do rušenja nekad prihvaćenih društvenih mjerila i običaja. Ostali smo bez tradicionalnih moralnih normi i uzora, otvorili put prema pojedinačnoj i društvenoj slobodi koja nadilazi granice zdravog razuma, pa sad kao proizvod svega toga imamo bolesti, napetost i stres, zloupotrebu droga, komercijalizaciju seksa, rat uličnih bandi pored kojih se mafija čini kao napredna civilizacija.
Beznađe je postalo crnogorska zbilja. Zemlju vode, u najvećoj mjeri, ljudi bezočni i gramzivi, bahati i bezosjećajni. Političari služe isključivo svojoj bolesnoj ambiciji i sujeti, religijske vođe su zaboravile šta znači riječ blagost, istina i pravda su odavno protjerane iz institucija koje bi trebalo da ih baštine i promovišu, postali smo i jedni drugima teški.
Jedina mjera vrijednosti postali su moć, profit, vlast, ostvareni po svaku cijenu, što nasilnije to za rejting u društvu poželjnije. Tome je postalo sve potčinjeno. Čovjek postaje obična roba koja ima svoju kupovno-prodajnu vrijednost i jedini cilj mu je da na tom i takvom tržištu vrijednosti postigne što veću cijenu. Duhovni kvaliteti, moral, znanje, principijelnost, nešto su što tako nastaloj društvenoj eliti postaje tema za izrugivanje.
Izlizana je fraza da svaka država ima svoju mafiju, a da samo u Crnoj Gori mafija ima svoju državu. Nažalost, u toj izlizanosti, kao što svaka prečesta upotreba zamagli pravo značenje upotrijebljene riječi, krije se stravična istina čija prava dubina nikako da dopre do kolektivne crnogorske svijesti.
Postoji jedna teorija koja kaže da svaka vlast proizilazi iz kolektivne svijesti naroda kojim upravlja. Ako je to tako, onda za situaciju u kojoj se nalazi današnja Crna Gora, osiromašena, opljačkana, razjedinjena i raspolućena, isključivu krivicu snosimo mi, crnogorski građani. Koji smo takvu vlast, i one uz vlast, birali i slijedili, i još uvijek biramo i slijedimo. Biramo, slušamo i slijedimo sve njih, bez obzira na to pripadaju li nekoj političkoj partiji, NVO, religijskoj instituciji, kojima je, sa svojim propovjednicima i ideolozima, jedini cilj prikupiti što veće bogatstvo i povećati broj sljedbenika, trudeći se da njihov duhovni napredak ili rast svedu na najmanju moguću mjeru, kako bi lakše mogli manipulisati i upravljati i na taj način što duže opstajati na vlasti ili u pljački.
Zaživjela je kultura gomile. Stalno smo podvrgnuti pranju mozga. Veliki broj štampanih i elektronskih medija koje čitamo, slušamo i gledamo, plasiraju nam frizirane informacije koje su nastale u kabinetima određenih grupa, a permanentno nameću kič kao mjerilo ukusa. Zaboravljajući da smo od psihopata na vlasti na taj način kontrolisani, jurimo za zadovoljstvima što ih pružaju droge, alkohol, tablete, promiskuitetni seks, filmovi, muzika i knjige koje bude niske strasti i želju da budu što prije i što lakše zadovoljene, tonemo u nacionalizam i šovinizam mrzeći sve različitosti u kojima živimo a čije bogatstvo ne vidimo, na radost vođa političkih i religijskih koji nas u tu tamu cijelo vrijeme uvlače, u mrak koji je njihova prirodna sredina u kojoj jedino mogu da opstaju i svoje bogatstvo i moć uvećavaju.
Postoji li izlaz, spas iz beznađa u kom se nalazimo? Postoji li bjekstvo iz te kulture gomile, filozofije mraka i kiča?
U današnje vrijeme, samoća je sušta potreba. Aristokratizam duha. Samo u samoći se može izgrađivati ličnost, uživati u muzici, u dobroj knjizi, u šetnji, u prirodi.... Kultura gomile ne priznaje ličnost, posebnost, individualitet. Ni kvalitet. Gomila ima samo jedno, najčešće iz određenog centra nametnuto mišljenje, jedan pogled, uvijek je isključiva, nasilna. Masa ljudi je uvijek nenaklonjena svakome izvan nje, svakom pojedincu. Ako pažljivo posmatrate ljude koje u svakodnevnom životu smatrate za mirne i dobre, primijetićete da se oni kad su sami ili kad se nalaze u “svom” društvu, ponašaju mnogo drugačije, bolje, nego onda kada se nalaze u masi.
Svako je barem jednom u životu imao to iskustvo da u susretu sa nervoznim, bijesnim, negativnim ljudima i sam postane neraspoložen. I oni veoma mirni ljudi, nimalo zli, iznenada postanu bijesni kada su u takvoj, bijesnoj gomili. A kada ih kasnije pitate zašto su bili takvi, nemaju racionalno objašnjenje. Jednostavno ih je “ponijela” gomila. “Napunila” ih negativnim vibracijama, negativnim zračenjem, životinjskim nagonom. A gomila će uvijek imati tu moć dokle god joj pripadamo makar i malim dijelom sebe.
Što je društvo manje, to je kvalitetnije. U jednom čovjeku ćemo naći blago koje nećemo u hiljadama drugih ljudi.
Samoća je čuvar individualiteta. Biti nezavisan, ostati pri svom principu, svom ubjeđenju, ma kako ono bilo nepopularno, znači suprotstaviti se gomili, ne biti sa njom. Zastupati ono u što se duboko vjeruje, bez obzira na važeće trendove, stvar je samopoštovanja i dobrog ukusa. I distanciranja, povlačenja u sebe, u svoj unutrašnji svijet. Samo onda kad u potpunosti pripadamo sebi možemo biti srećni i slobodni.
Čovjek naučen da zaranja u sopstvene dubine i visine, obožavalac ljepote samospoznavanja, naći će u svakom susretu sa samim sobom nešto drugo, nešto novo, nešto od onoga o čemu mistici svih religija već vjekovima govore. Naći će u sebi i Isusa, Šivu, Budu, Muhameda… Jer čovjek je u najdubljim, najskrovitijim mjestima svoje božanske biti, sazdan sav od iznenađenja poput one fasade katedrale u Ruanu, koju je Klod Mone slikao začaran – i u ranu zoru, i u podne, i u sutone, jer je pod različitom svjetlošću uvijek bila drugačija, kao što se i sam čovjek mijenja zavisno od svjetla (čistote) misli kojima se posmatra.
Raznovrsnost tih uvida i značenja, kad se jednom uđe u riznicu unutrašnjeg blaga, ne pojačava se, treba to razumjeti, zbog relativističkog pogleda i sklonosti ka lutanju i zabludi, već zbog unutrašnjeg bogatstva ljudske misli, ljudskog postojanja, zbog bogatstva prirode ljudskog bića. A mi se lako odričemo toga unutrašnjeg bogatstva, bježeći od sebe u neku političku partiju, religijsku instituciju, dozvoljavajući da nas vode razne psihopate i koristoljupci, da živimo njihovu kič kulturu, njihovu destruktivnu filozofiju mraka i užasa.