-Piše: Borivoje Ćetković
U omanjoj knjizi ,,Šta to ( u stvari) hoće Amerika’’ Noam Čomski, jedan od najcjenjenijih i najuticajnijih intelektualaca na svijetu, dao je svoje viđenje američkih predsjednika od Drugog svjetskog rata zaključno s početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
»Mislim da u pravnom smislu postoje veoma čvrste osnove da se sudi svakom američkom predsjedniku od Drugog svjetskog rata naovamo. Svi oni su lično bili teški ratni zločinci ili su posredno učestvovali u ratnim zločinima, » zapisao je Čomski.
Oni koji misle da Amerika brani demokratiju širom svijeta i da su njeni predsjednici oličenje boraca za slobodu i ljudska prava, a takvih nije malo ne samo kod nas, u feudu gospodara Mila I , već i u regionu i šire u centralnoj i istočnoj Evropi, s indignacijom će odbaciti njegovu ocjenu. A teško ih je optužio- zločince je nazvao zločincima.
Među predsjednicima- zločincima prvo mjesto pripada Hariju Trumanu
(1884.- 1972.), američkom političaru, potpredsjedniku, a nakon Ruzveltove smrti ( 1945.) i predsjedniku SAD. Ponovo je bio predsjednik od 1948. do 1953. godine. Veliki grijeh na njegovoj duši ( a nije je imao) jeste donošenje naredbe da se 1945. godine baci A- bomba na Japan.
Hirošima je prvi grad na svijetu bombardovan atomskom bombom ( 6. 8. 1945.) , kada su ubijena 81. 753 stanovnika ovog univerzitetskog i industrijskog centra. I toliko ubijenih ljudi Americi nije bilo dosta- bacili su atomsku bombu i na Nagasaki. Poginulo je 36. 000 ljudi, a ranjeno 40. 000.
Za razliku od Trampa, Truman nije unaprijed prijetio. Pošto je bačena atomska bomba poručio je Japancima »ako se ne predate, možete očekivati propast iz vazduha kakva nikad nije viđena na zemlji.« I što je najbitnije, Japan nije predstavljao nuklearnu prijetnju za Sjedinjene Države.
Današnji krajnje zaoštreni odnosi Sjeverne Koreje sa Sjedinjenim Državama i Južnom Korejom ima svoju predistoriju- sukobe u Korejskom ratu (1950.- 1953).
Prema riječima Fidela Kastra, jednog od posljednjih velikih državnika i istinskih revolucionara, Korejski rat bio je izuzetno okrutan. A takvi su bili svi ratovi u kojima su učestvovali Amerikanci.
Korejski rat se završio 27 . jula 1953. Korejsko poluostrvo podijeljeno je na komunistički sjever, saveznika SSSR-a i Kine, i jug, koji se nalazi pod američkim uticajem. U Korejskom ratu trupe KUN ( Komande ujedinjenih nacija), kojima je komandovao američki general Makartur, imale su 333. 777, a Sjevernokorejci i Kinezi 1.540.000 mrtvih, ranjenih i nestalih.
U ratu protiv Japana sovjetske trupe ušle su u avgustu 1945 . u Koreju sa sjevera, iz Mandžurije, a američke u septembru 1945. s juga. Granica između obje zone utvrđena je na 38. paraleli.
Još od daleke 1945. godine Amerikanci ostaju u Koreji da bi suzbili »komunističku opasnost« koja je prijetila Koreji od Sovjeta i Kineza. Sovjetski Savez više ne postoji, a Kinezi su modifikovali svoj unutrašnji put razvitka. Ostaje kao opasnost Kim Džong Un, njegove prijetnje da će upotrijebiti interkontinentalne rakete u napadu na američku pacifičku bazu Guamo.
Šta će Amerikanci u Pacifiku? Da brane slobodu i demokratiju od komunističke Sjeverne Koreje? Kakvo licemjerje, kakva laž- tamo gdje se oni ustoliče nema prava i slobode za narod, obične ljude.
Bilo je i prije slučajeva nuklearnog klinča, ali svaka strana je dobro znala gdje je granica i trudila se da je ne prekorači.
I Vašington i Moskva su to znali tokom cijelog Hladnog rata; svijesti o tome dugujemo to što se kubanska raketna kriza nije pretvorila u nuklearni rat. Kako svjedoči vođa kubanske revolucije, nekoliko dana prije izbijajanja krize 19 oktobra 1962. tadašnji američki predsjednik Kenedi savjetovao se sa glavnim štabom američkih oružanih snaga, koji mu je sugerisao masovni vazdušni napad na raketne instalacije koje su postavili Sovjeti.
Kenedi je, priznaje mu i Fidel Kastro , bio »neosporno inteligentan i obrazovan čovjek«, pa je kao mudar državnik potražio savjet od glavnog štaba. Ove Kenedijeve osobine (inteligencija i obrazovanost) ne srećemo kod ostalih američkih predsjednika. Tramp je sušta suprotnost Kenediju. On vrijeđa, prijeti, brzo mijenja odluke, smjenjuje saradnike ili ih sam svojim ponašanjem na to natjera, daje nepromišljene izjave, nije spreman da čuje i uvaži savjete kompetentnih stručnjaka.
Da je i Kina pomogla u smirivanju tenzija i da su i Pjongjang i Vašington olabavili i prikočili s prijetnjama, to je van svake sumnje. Trampu i Kimu uputili su jasnu poruku: sva odgovornost je na onome ko prvi »povuče obarač«.
Kim je odložio oduku o ispaljivanju raketa u pravcu američke teritorije Guam.
Sjevernokorejski lider se pribrao i izveo jasnu računicu: ako prvi potegne obarač- pomoć Kine će izostati. Ostaće sam, bez saveznika, izložen potpunom uništenju zemlje. Prošla su vremena kada je u vrijeme Korejskog rata 1951. godine dvadesetak kineskih armija priteklo u pomoć svojoj komunističkoj klasnoj braći, ali i dalje postoji kineski nacionalni interes da se sačuva sjevernokorejski režim kao tampon zona prema američkim trupama u Južnoj Koreji.
Da li će napetost između Sjeverne Koreje i SAD ponovo da porastu i šta će da prevlada razum ili ludost, vidjećemo...