-Piše: Tomica A. Milović
Gdje je ovome jadu kraj? I ima li ga uopšte? Šta smo toliko pred Bogom i ljudima zgriješili, da bismo zbog toga ispaštali u nedogled? Ima li igdje ikoga da stvari vrati u brazdu? U ljudsku brazdu, sa ljudskim stopama, ne vučjim. Mogu li se ovdje dva brata najzad pomiriti, onako bratski, kako i priliči najbližim rođacima. Ima li više nade da ukleto kamenje crnogorsko, udarom, iscijedi iz sebe neku iskru? Ne iskru zla, već iskru ljubavi i dobrote. Iskru poštovanja i samo poštovanja. Do kada će ovdje, u Jadogori, fenomen sile biti majka svih đavolskih sila? A razur i mržnja jedini ključar, jedina šifra sudbine crnogorskih građana?!
Do kada će Crna Gora i njeno stanovništvo, u dvadeset prvom vijeku, da liče na neko divlje pleme? Na razuzdanu i razularenu rulju, na skupinu bandita. Ima li nade da najzad možemo povezati pokidane zdravorazumske konce, namjestiti iščašene zglobove svog psihološkog i socijalnog profila? Možemo li se konačno sjetiti otkud smo krenuli, da bismo znali kuda idemo? I gdje ćemo, ako pravilno ne postavimo putokaze i daljinare, stići i preteći? A bolje i da ne preteknemo, nego da nas prstom kazuju, kako preci s neba, tako i generacije potomaka. Oni koji bi htjeli da se prepoznaju jedino po liku Božjem, nikako po liku satane.
Početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kad ono srušiše Berlinski zid, i Crna Gora prihvati poruke i poduke ovog geostrateškog političkog događaja. Krenu zaboga i ona, po sistemu- vidjela žaba da potkivaju konje pa i ona digla nogu, u proces razgradnje komunističkog sistema i uvođenja parlamentarne demokratije. U proces raskidanja ideoloških stega, jednoumlja i slijepog klanjanja svakoj dogmi i svakom vidu neslobode. Krenu i stiže-nigdje. Na tom putu za nigdje, nabasa crnogorsko društvo na mnoge stvari koje su vjekovi crnogorske istorije pritrpali zaboravom. Iz mutne vode izroniše brojni crnogorski istorijski strmoglavi, stranputice, bezputice, slijepe ulice. Kao vampiri iskočiše na drum zelenaši i bjelaši, četnici i partizani, Srbi i antisrbi, Crnogorci i anticrnogorci. Iskočiše prijatelji i neprijatelji crnogorske države i naroda. Obestrvi se vjekovno, tradicionalno, arhetipsko ime i prezime crnogorsko. Nastradaše preci, istina Srbi, ali preci. Izgubiše se u bezdanicama Montenegra otkinutog im jezika, bez krsta i voštanice. Pojavi se neki novi (nad)čovjek, Gospodar i prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti Crne Gore. Gospodar sa malo bogatstva pod sopstvenom kapom, ali duše bogate mržnjom i zlom. Banu Gospodar „sa petama naprijed, prstima pozadi“. Rezimirano- banu baksuz. I opšte stradanje otpoče.
Svojina novog, na riječima demokratskog, u suštini neokomunističkog Gospodara, postade i raspisivanje izbora. Njihovo sprovođenje, brojanje pokradenih, kupljenih, prestravljenih glasova. Sve. Uz neograničenu pomoć svojih čauša, Gospodar je usavršio borbu „za slobodu i demokratiju“ do nivoa perfekcije. Kako i ne bi? Tri decenije nekontrolisanog vladanja svojim podanicima nikako nije malo. Pristali su hrabri i dični Crnogorci na sve i svašta, samo da njihov voljeni Gazda redovno i ubjedljivo „pobjeđuje“ na izborima. I da dušu svoju prodaju đavolu za nekoliko srebrenjaka. A kad bi nešto, ne daj bože, pošlo kako ne treba, tu su „institucije sistema“ (policija, tužilac, sud...). Kao i institucije izvan sistema (kriminalni pojedinci i kriminalne grupe, maskiranog lica, s raznim „demokratskim sredstvima prinude“ u rukama). I Gospodar može da slavi neupitnu pobjedu.
Prije neki dan, na lokalnim izborima, naročito na Cetinju i u Mojkovcu, prisustvovali smo predstavi nedostojnoj i za divlja plemena. Opet po Gospodarevom, toliko puta uspješno isprobanom scenariju. Opet aknuo brat na brata, zelenaš na bjelaša, partizan na četnika, prijatelj na neprijatelja... Gospodarevi vojnici, plaćenici, svim raspoloživim „demokratskim“ sredstvima (fantomkama za lice, suzavcem, sprejom, biberom, vatrenim oružjem...), brane unaprijed projektovanu izbornu pobjedu. Da ni po koju cijenu ne bi dopala u ruke pobunjenika (opozicionara).
Šta da se radi s ovakvim Crnogorcima-jadogorcima? S ovakvim autošovinistima i mazohistima?! Sa sujetnim i do pucanja gordim, tvrdoglavim, poniznim i potkupljivim ljudima?! Potkupljivim do nivoa „pozitivne nule“. S ljudima, koji se više nego iko, veoma napadno i odvratno, nešto baće, kerebeče i naduvavaju. Kao da svijet bez njih, ovakvih kakvi su-slijepi poslušnici bez identiteta, više ni trena ne bi postojao. Kao da im niko i nigdje nije ravan. Ovakvi Crnogorci (ne svi, naravno) nijesu sigurno izašli ispod šinjela moralne filozofije Marka Miljanova, iz njegovih „Primjera čojstva i junaštva“.
Rimski filozov Seneka (3-65), konstatova: „Najjači moćnik je onaj koji samog sebe obuzda“. Nije realno očekivati da će današnji crnogorski Gospodar- svemoćnik, samoinicijativno obuzdati svoju strahovladu. Potajno se nadam da će crnogorski narod ipak doć sebi, te gromko i složno podviknuti: Milo, dosta je bilo! Nećemo više da Crnu Goru vučemo u kameno doba! Nečasno je to!