-Piše: Milka Šćepanović
Monstruozni zločin koji se dogodio prije nekoliko dana, kada je zvjerski ubijen petnaestomjesečni dječak, natjerao je na suze sve one koji se bore za bolju budućnost djece, koji stvaraju budućnost svojoj djeci, sve one koji su stvorili djecu - roditelje.
Dvije riječi – ,,smrtna kazna” su najspominjanije ovih dana u Crnoj Gori. Kao i svuda, bez obzira na geografijski položaj i razvijenost društva, podstaknuti bijesom, ljudi traže smrtnu kaznu kao naizgled jedinu mjeru nemjerljivog zločina. A bijes je, kao što neki poznati istoričari rekoše, odraz nemoći. Očajničke nemoći koja se raširila Crnom Gorom onda kada je objavljeno da je na monstruozan način ubijeno dijete od strane mučitelja, progonitelja, od strane onoga koji ga i nije stvorio i koji je imao najmanje prava da i ton povisi na nedužno dijete. Nikad ne može da postoji dobar razlog da se ubije čovjek, a kada se radi o nedužnom djetetu, onda je to zločin bez premca, zločin koji ne može opisati nijedna optužnica, koji ne može imati pravnog zastupnika, zločin koji ne može da se prašta. Ubistvo nevinog bića, tek rođenog, spremnog da poleti, sramota je za svakog pojedinca koji je znao da se nešto čudno dešava, a da to nije prijavio nadležnim institucijama. Istorija pamti zločine i njihovu surovost, s tim da su u nekim vremenima zločini povremeno bili i legalizovani, a surovost nije bila kažnjiva. Danas, u 21. vijeku, gubimo djecu. Dozvoljavamo monstrumima da ih ubijaju, dozvoljavamo da čujemo da se nešto dešava, a ne želimo da reagujemo, jer se bojimo. Kad se sve završi tragično, čemu priča, čemu sve?! Da iole razmišljamo u datom momentu, ne bi žene i djeca bili najsurovije ubijeni u vremenu kada težimo Evropskoj uniji. Želimo smrtnu kaznu za mučitelje, za zločince, za monstrume koji nam ubijaju potomstvo. Ako je zatvor jedino rješenje za one koji sebi dozvoljavaju da spuste ruku na nedužno dijete, onda time opravdavamo i djelo.
Ni to da Crna Gora nije dorasla evropskim normama nije razlog koji bi mogao da objasni ubistvo nedužnog djeteta, ali jeste argument za vraćanje smrtne kazne. Ako se tako gleda, onda ni Evropa nije sopstvenim normama dorasla. U suprotnom ne bi, prije šest godina, kada je Austrija odavno već bila u Evropskoj uniji, svijet ostao zaprepašćen kada se otkrilo da je Jozef Fricl svoju kćerku držao zatvorenu 24 godine, mučio je i silovao. Tada su prijetnje smrću, i Friclu i njegovom advokatu, stizale i iz najrazvijenijih evropskih država, i iz svih njihovih društvenih slojeva. Da li treba da čekamo da nam ubiju još neko dijete da bi kao ljudi, kao građani, kao institucije, kao država reagovali?
Drhti mi ruka dok sve ovo kucam, razmišljajući kako su slomljena tek raširena krila... Mnogo lakše je kritikovati druge nego u sebi suzbiti osjećaj nemoći i potrebu da se, ipak, smisli kazna adekvatna krvoločnom ubici. Smatram da bi najsurovija kazna za takvog ubicu, kakav je onaj koji digne ruku na dijete, bila smrtna kazna ili zakon koji bi propisivao oduzimanje svih ljudskih prava. Zašto? Jer ljudska prava su za ljude, a ne za zvijeri i ubice. Ono što je dobro u čitavoj situaciji jeste to da se, na svu sreću, ne pitam ja već se pitaju sud i država. Jer ako se ikada bez suda bude sudilo, bićemo kažnjeni svi. Samo će biti pitanje trenutka. A ,,trenutak” treba da postoji za ovakve zločince.
(Autorka je izvršna
direktorica NVO
,,Naše sunce’’)