-Piše: Dragan Mraović

Crna Gora i Srbija nemaju institucije države, a samim tim nemaju ni države, ne zato što ih de fakto nemaju, već zato što vlasti dviju sestrinskih država de jure oduzimaju državnost Crnogorcima i Srbima. Naši državni organi treba da budu predmet istrage državnog tužioca (a teško da će to biti, jer i on je u istom loncu s njima, pošto nemamo nezavisno sudstvo) zbog ozbiljne sumnje da ih kontrolišu vaninstitucionalni centri moći (strane ambasade, NVO, kriminalne organizacije, EU i SAD, NATO, itd.). U slučaju da je ova teza ispravna, onda je u toku nereagovanje državnih organa u pravcu zaštite države, a to znači da su oni izvrnuti u svoju suprotnost i da zato podliježu ozbiljnoj optužbi za ugrožavanje ustavnog poretka i suvereniteta građana. Čitaoci će lako prosuditi je li u toku terminalna faza državnosti dvije srpske države Crne Gore i Srbije ili žive u „virtuelnom rajskom naselju“ Gospodara i Gospodarčića.
Ako su izvor suvereniteta građani, ako su oni većinski glasali za određena rješenja, ko onda ima pravo da stavlja iznad njihovih odluka, recimo, zahtjeve NVO i sličnih parademokratskih tvorevina i da im daje prava iznad demokratskog prava većine? Kako se uopšte državni organi usuđuju da njih slušaju i mijenjaju odluke demokratske većine? I zašto te para-institucije u vidu političkih NVO djeluju samo kod nas? Recimo, „Amnesti internešenel“ u Italiji djeluje isključivo kao humanitarna organizacija, bez ikakvih političkih aktivnosti. Tamo sagovornici Vlade ne mogu biti likovi kao Nataša Kandić, Sonja Biserko, Jelena Milić... Uzimajući njih za ozbiljno, naši glavari obezvređuju „voks populi“ i demokratske institucije. Što je još gore, vlast finansira „civilno društvo“ iz budžeta, odnosno naplatom poreza od građana, što je krivično djelo. U Crnoj Gori je, prema priznanju samog premijera, 85 odsto građana protiv NATO pakta, ali taj isti premijer finansira aktivnosti koje promovišu tu agresorsku i ratnohuškačku mašinu novcem građana koji su protiv nje. To je bezakonje s elementima kriminala.
Nije poznato da američki ambasador svaki čas razgovara sa premijerom ili predsjednikom vlade ni u zemljama evroatlantske kriminalne zajednice, jer je njegov nivo u diplomatiji direktor nadležne direkcije ministarstva spoljnih poslova ili rjeđe ministar spoljnih poslova. Susret ambasadora sa višim državnim činovnikom od nivoa ministarstva predviđen je protokolom, ali samo u određenim slučajevima. Komentarisanje unutrašnjih prilika u zemlji gostovanja stranim ambasadorima je strogo zabranjeno Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima iz 1961. Naravno, ovo međunarodno pravo ne važi za banana države, za mafijaške rajeve, odnosno za tvorevine čije državne institucije ne funkcionišu, osim kao paravan za sprovođenje stranih interesa.
Krivično djelo čini ona vlast koja donosi odluke koje se tiču suvereniteta, državnih granica, društvenog uređenja bez referendumske konsultacije s građanima. Ako nema ni nezavisnog sudstva, onda građanima preostaje samo jedno legitimno sredstvo – pobuna protiv nepravde koja dovodi u pitanje opstanak države i naroda.
Primjer tog nepoštovanja građana je da je podrška Rusiji od strane građana Crne Gore, prema Međunarodnom republikanskom institutu, 53 odsto, a ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu 66 odsto, ali milogorska vlada je stala uz Veliku Britaniju protiv Rusije, optužujući je, bez dokaza, za neka trovanja iz engleske šijunske kuhinje MI6. Ako je Vlada na strani Zapada, a većina građana na strani Putina i Rusije, onda nema institucija države.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)