-Piše: Milan Mišić

Kigali - u Ujedinjenim nacijama juče je obilježen Međunarodni dan sjećanja na genocid u Ruandi, događaj od prije 24 godine koji je jedan od najstrašnijih zločina u istoriji: za samo sto dana, pripadnici većinske grupe Hutu ubili su najmanje milion komšija Tutsi manjine. Izračunato je da je tempo tog pogroma bio tri puta veći od onoga u Holokaustu, kada je likvidirano oko šest miliona Jevreja, dok je broj civilnih žrtava u ovom građanskom ratu u najmanjoj zemlji Afrike (nešto je veća od Vojvodine) nadmašio učinak dvije atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki.
Ne bih se svakako sjetio ovoga da poslednju nedjelju marta nijesam proveo baš u Kigaliju, jednomilionskoj prestonici Ruande. Utisak koji sam ponio je impresivan: ta zemlja je danas neka vrsta afričkog čuda: postiže najdinamičniji tempo ekonomskog razvoja (u prvoj deceniji rasla je po godišnjoj stopi od 15 odsto, a u ovoj između sedam i osam), trauma genocida nije zaboravljena ali je prevaziđena, ambicije su joj da postane čvorište visokih tehnologija regiona, stepen korupcije je najniži u Africi...
Kigali, smješten na 1.500 metara nadmorske visine kombinacija je urbanog konglomerata i pastoralnog odmarališta. Elegantne vile niču brže od asfalta u ulicama kojima se stiže do njih. Centrom dominiraju staklene višespratnice koje su sjedište banaka i korporacija, a nedaleko od njih se obavlja tradicionalna sitna trgovina. Ali ono što sam kao došljak iz Srbije svakako uočio to je apsolutna čistoća: nigdje papirića, opuška, bačene plastične kese (čija je upotreba strogo zabranjena: u prodavnici će vam ono što ste kupili spakovati u papirnu kesu). Stranci koje sam susretao kažu da je to jedan od najbezbjednijih gradova, ne samo u Africi.
Ruanda nije bogata zemlja, 70 odsto od njenih (danas 12 miliona) žitelja živi u selima. Vozeći se od Kigalija do istočne granice sa Tanzanijom, u tim selima sam vidio skromnost, ali nema prizora bijede kakvi su neizbježni u drugim zemljama tzv.,,trećeg svijeta”. Cijela Ruanda je inače,,a la Švajcarska”: zeleni bregovi i mnoštvo jezera u dolinama, U pobrđima su pašnjaci i plantaže banana, u ravnicama pirinač i ostalo. Putevi su dobro održavani, kako glavne magistrale (koje su jedino pod asfaltom) tako i lokalni drumovi od utabane crvenkaste zemlje.
Glavno postignuće Ruande je međutim - nacionalno pomirenje. Poslije strahotnog krvoprolića, zločinci i potomci žrtava danas žive jedni pored drugih. Genocid nije zaboravljen: na njega podsjeća nekoliko memorijalnih centara (onaj u Kigaliju ima četiri betonske grobnice koje su vječna kuća za oko 250.000 ubijenih).
Međunarodni tribunal za ratne zločine (sličan Haškom sudu za bivšu Jugoslaviju), obavio je svoj dio posla, osudivši vojne i političke vođe, a na stotine hiljada običnih ljudi, kojima je razum poremetila,,Hutu ideologija” po kojoj je Tutsije trebalo,,potamaniti kao bubašvabe”, suočili su se sa svojom odgovornošću pred seoskim sudovima,,ispod bagrema”. Optuženi je trebalo prvo da pokažu da su shvatili šta su uradili, da se pokaju i da od komšija zatraže oproštaj - koji su oni najčešće bili spremni da im daju.
,,Do pomirenja je došlo zato što je za njega postojala politička volja”, rekao mi je direktor nevladine organizacije,,Nikad više Ruanda” čija je misija rad sa mladim ljudima da se ne ponovi ništa slično onome iz 1994.,,Naši novi lideri su se jasno opredijelili za zajednički život, preskočili smo fazu,,izgradnje mira‘‘ i opredijelili se za sopstvena rješenja. Istovremeno, naš narod nije imao izbora nego da prevaziđe grupne antagonizme. ”Mi nemamo izbora, moramo da živimo jedni sa drugima”, naglasio je.
U Ruandi danas zvanično nema Hutua i Tutsija (koji su jedan narod, jedne - hrišćanske - vjere, jednog jezika i kulture, razlikovali su se samo po tome što je u određenim periodima istorije favorizovana čas jedna, čas druga grupa, što ih je na kraju sasvim zakrvilo). Danas su svi Ruanđani. Na tome se, istina, insistira odozgo, ali dosledno: zabranjeno je političko organizovanje na etničkoj osnovi, nijedna grupa nije povlašćena niti diskriminisana. Jeste da je na djelu svojevrsni,,socijalni inženjering”, sa Zapada stalno stižu primjedbe na manjak,,političke otvorenosti”, ali su Ruanđani, kako se čini, prednost dali miru i razvoju.,,Ako diktatura pomaže da se ludilo zamijeni razumom, onda moramo da revidiramo značenje nekih riječi”, čuo sam još u sjedištu,,Nikad više Ruanda”.
Da li je,,povratak Ruande iz pakla” rezultat i činjenice što joj je međunarodna zajednica posle konflikta novčano pomagala, ali se (za razliku od prilika na Balkanu) nije miješala, može naširoko da se polemiše, ali je očigledno da se tamo uspjelo u nečemu što je ovdje još nedostižno: da i vođe i vođeni neporecivo prihvate lekcije prošlosti i postave solidne temelje budućnosti.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)