- Piše: Milutin Mićović

Neki misle da su pjesništvo i alkohol u nekom srodstvu. Ostavimo sad to po strani, što oni misle da misle, kad tako misle. Zato je bolje reći – misli se. Kad nema subjekta, onda može da se „misli“, i kad se ne misli. Vrlo često to tako biva. Kad vidite da je oblačina i nerazboritost među ljudima, to je onda to – misli se, a ništa se ne misli.
Ali, alkohol i pjesništvo imaju neko srodstvo – pomjeraju čovjeka iz elementarne ravnoteže, ili iz – socijalno prihvatljive ravnoteže.
Latinska riječ spirit javlja se osnovom i za duhovnost, i za disanje i za alkohol. Ta semantička osnova daje mogućnost da se ustanovi neka veza izmeću nadahnuća, daha, disanja, i povišenog stanja u alkoholu?
Iako neprozirna, svakodnevna realnost svima je ubitačno poznata i ubitačno tijesna. Kad čovjek ode u pozorište, često kaže -„ idem da malo zaboravim na (grubu) stvarnost“. Da li se tu, u pozorištu, nudi alkohol, ili neki bolji dah i bolje disanje? Da li se kroz literarna djela nudi neka vrsta duhovnog alkohola?
Realista Karl Marks mislio je da religijske ideje služe vlastima da bi lakše manipulisale potlačenima? U tom smislu čuvena je njegova kratka definicija da je religija „opijum za narod“, koji eksploataori, manipulanti, velike račundžije, kojima je profit – bog i batina, dozirano i predozirano koriste da kod poslušnog roblja ljudskog dotuku i ostatke svijesti o realnom svijetu i životu. Marks je možda mislio da je ralnost i realan život ono što se podrazumijeva da može da se zna. Sve u realnosti može da se jasno opiše, izračuna, pretpostavi, zaključi. Realna slika o svijetu je pretpostavka realnog života.
Jedno bismo mogli uzeti za istinito polazište: potreba za religijom, duhom, boljim dahom, pa i alkoholom (spiritom) lakše se budi kad stvarnost postane nepodnošljiva. Kad to saznanje postane realno. Tada se mogu čuti uzdasi: „ovo je više nepodnošljivo“, „ovdje više ne mogu da dišem“, „gubim dah“, „sve mi se smučilo“, „sve je već postalo ubitačno i smrtonosno“.
Ako iz ove šture pretpostavke, pogledamo život i ljude u Crnoj Gori, vidjećemo sledeće: religija je na cijeni, a stvarnost je – ili nepodnošljiva, ili dostojna prezrenja? Tako osjećaju oni kojima je tijesno u ovakvoj (crnogorskoj) stvarnosti. (Uzimam primjer naše zemlje, u kojoj su životne, duhovne, političke, kulturološke protivrječnosti nešto napetije nego na drugim prostorima Balkana. Svima je tijesno i nesigurno, pa i onima koji drže vlast. Vlast nije sve, i ne može sve. To se baš i ovdje dobro vidi.
Nijedan aktuelni lider u Crnoj Gori ne može da okupi ni približno naroda koliko okupi Sveti Vasilije... Ako posmatramo te različite skupove – spiritualne i politički realistične, odmah se vidi ta suštinska razlika. Na jednom se ćuti, sabira, misli, ulazi u dublji prostor života i smisla, a na političkim skupovima uzdiže se lider, koji obećava više posla, više novca, više igara, više bezbrižne budućnosti.
U Crnoj Gori, među mnogim podjelama uočljiva je i ova: koji su skloni spiritu, religiji, duhu, slobodi, poeziji, ne podržavaju vlast, ne podnose je, kritikuju je, pokušavaju čak i da razore njene mehanizme. A s druge strane, ljudi kojiima je duh, sloboda, religija nešto strano i opasno, grčevito podržavaju vlast: češljaju se, umivaju, oblače i šminkaju prema njihovim uputstvima. Svijet koji im slikaju njihovi ideolozi „najbolji je od svih svjetova“, zato i izbjegavaju da sebi postave ijedno ozbiljno pitanje, jer ono izvodi iz realističke ravnoteže, i iz „najboljeg od svih svjetova“.
Često, nažalost, biva da tek kad čovjek „zađe u godine“ uvidi da je malo ili ništa saznao o životu. To što je i kako je vodio realan život najčešće pokaže unutrašnju prazninu, iz koje izbijaju strah i ništavilo.
Poslije ovih neobavezujući asocijacija, kakav bih mogao neobavezan predlog da dam: da čovjek ipak pokuša da diše slobodnim plućima, tj. da mili slobodnim umom. Iako je to prirodno, to je već danas najteže. Začađali respiratorni organi, srce zapada u aritmiju, mozak nema više šta da dozna. Sve je završeno, sve je urađeno u ovom svijetu, čovjek može već da zavidi robotu. Jer robot ne zna za godine, ne diše, ne misli na smrt, a zna sve što treba. Kafkijanski smog obuzeo je pluća, zagadio vazduh, otrovao um. Nema slobodnog disanja. Kako bi onda moglo biti slobodnih misli?!
(Autor je književnik)