-Piše: Mihailo Medenica

Koliko si ti to puta bio na Kosovu i Metohiji, junače rovovskih konferencija za štampu i herojskih bitaka kod Sarape i Marića, redove Vučiću?!
Koliko si puta zanoćio u Velikoj Hoči dok su šume oko nje gorele, a prokleti krvoloci urlali pred selom kao kurjaci, kidišući na šaku nepokornih?!
Koliko si puta prošetao onih stotinu metara Orahovcem, koliko se moglo, dok je kiša kamenica besomučno tukla o svaki dio tijela?!
Jesi li bio u Zočištu na liturgiji dok se pucalo na manastir, znaš li gdje je Zočište uopšte?!
Koliko te je puta, junačino jutarnjih programa, noć zatekla u Srbici na putu za Devič dok je gorio, a arnautski krvoloci u hajci za srpskim vratovima…
Koliko si puta pomagao starcu da sakupi sinovljeve kosti na vitomiričkom groblju (svako je groblje, nažalost, isto) i da otuži taj žalosni zavežljaj iza šikare, dok su šiptari slavili đavolji pir preoravajući još koji zametnuti grob?!
Koliko si puta upalio voštanicu u opoganjenoj Samodreži pa bježao pred ruljom raspamećenih, čekajući noć dako se smiluje i ne bude mjesečine da te prokaže…
Koliko si puta obišao Goru i one divne ljude što nemaju ništa osim pjesama, Srbije i srca većeg od planine, a imaju sve što ti nikada imati nećeš- duše?!
Koliko ti puta majka nije znala gdje si, jesi li živ, hoće li stići glas od tebe ili glas o tebi, onaj što se pognute glave ne izgovori?
Koliko si puta ušao u žitište Starog Gradska da upališ svijeću dok su te preklinjali da to ne činiš?!
Koliko si puta iz inata nazvao u Đakovici: “Pomaže Bog” da znaju prezrivi pogledi da se Bogom tu naziva dovijeka!
Koliko si puta okrvavio šake o bodljikavu žicu otimajući se o dijete koje je đavolji nakot želio da otme?!
Koliko si puta pokušao po snijegu do pojasa da stigneš do Sokolice i plakao što ne možeš?!
Koliko su te puta šamarali u Juniku poručujući da Srbi tu nemaju šta da traže, a ti znao da ćeš mu se vratiti ponovo, jer nema tog šamara koji Srbina boli na svojemu, tu gdje rukom možeš da pomiluješ krila anđela…
Koliko si to puta gledao vladike Amfilohija, Atanasija i Artemija dok služe opela nad iskasapljenim tijelima na livadi, u vrtačama, jarugama, ne pomišljajući da umire kandila pred kuršumima?!
Koliko si puta gledao kako žene, djeca, starci, svi do jednog trče na most u Kosovoskoj Mitrovici goloruki braneći najskuplju srpsku riječ?!
Koliko si puta gubio svijest na prokletijskih minus 27 kad vjetar zbrije s planine, žaleći što još jednom nijesi čuo majčin glas?!
Koliko si puta ispraćao pogledom ruske dobrovoljce u planinu, moleći se Bogu da se vrate svi do jednog, ali…
Koliko si puta svratio do baka Ivanke, poslednje Srpkinje u južnom dijelu Mitrovice, prije nego što su je našli kad je tijelo već strulilo i počelo da…
Koliko si puta padao od gumenih metaka podivljalih NATO zvijeri dok su besomučno udarali na žene, svaka od njih Milunka Savić, ne želeći da odstupe ni za korak s barikade?!
Koliko si puta bio kraj krvavog potoka u Goraždevcu?!
Koliko su ti puta njemački okupatori razrezivali koliko se smiješ zadržati nad grobom cara Dušana u Svetim Arhangelima, a ti ponavljao: “Mogu koliko hoću, ovo je moj car, ovo je srpska carevina?!”
Koliko si puta iz prkosa usred Mališeva naručio kafu na srpskom jeziku i meračio je kao da si kod kuće, jer jesi kod kuće?!
Koliko si puta razvio presvetu srpsku trobojku na Gazimestanu?!
Koliko si puta probdio noć pod zavjetnim dudom u porti premile pećke svetinje?!
Koliko si puta očitao Očenaš kraj Košara, podno Paštrika i Koritnika?!
Koliko si puta vidio Simonidinim očima u Gračanici?!
Koliko si puta ponio šaku presvete zemlje u svitku, plačući kad odlaziš s nje?!
Koliko si sjemena božura zasadio kraj majčinog groba (Bogu hvala živa ti je, živa bila 100 godina) želeći da se zacrvene, da ih vidi u raju?!
Koliko si to ti puta otišao, Aleksandre Vučiću, bez svite, autobusa tapšača, obezbjeđenja, želeći da odeš tamo gdje srce vuče, a kamera ne stiže?
Koliko si puta otišao, “div-junače”, osjećajući da ti je tu ognjište, gdje god ti bio dom?!
Koliko si puta u Velikoj Hoči pjevao iz sveg glasa: “Udade se, Jagodo…”?!
Koliko si puta izgovorio Kosovo i Metohija, a da nije sve u tebi prepuklo od ljubavi, ponosa, topota vjekova, prkosa, smiraja, tuge, blagodati, pjesme, jauka…
Koliko si puta shvatio da ti nam tom krstu ne mogu ništa, baš ništa, jer tu je kolijevka, tu je i grob…