-Piše: Milan Mišić

Tramp pravi prijatelje od američkih neprijatelja i neprijatelje od američkih prijatelja, sažeo je u petak ”Njujork tajms” najnovije razilaženje Amerike ne samo sa zapadnim saveznicima, nego i s partnerima sa Istoka.
Sličnu dijagnozu postavio je i ”Vašington post”: ”Navodni lider slobodnog svijeta možda ne vjeruje u slobodni svijet niti ga interesuje da ga predvodi”.
Povod za ovako sumorne dijagnoze je najnoviji sastanak lidera G-7, kluba razvijenih zemalja (SAD, V. Britanija, Francuska, Njemačka, Kanada, Italija i Japan) u Kvebeku koji je pokazao da je nekad složna porodica u dubokoj krizi, tolikoj da je u opticaj već pušten njen novi, poprilično ciničan naziv: ”G-7 minus 1”.
Izazivač raskola je, naravno, američki predsjednik Donald Tramp, čija se politika „Prvo Amerika” svela na seriju poteza kojima je demontiran mukotrpno postizan saveznički konsenzus o mnogim elementima globalnog poretka i strategiji za njegovo očuvanje, zbog zajedničke dobiti i prosperiteta.
Tramp je prvo povukao američki potpis sa Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, na početku svog mandata doveo je u pitanje smisao i svrsishodnost NATO saveza i njegovih osnovnih načela, raskinuo sporazum s Iranom o ograničavanju njegovog nuklearnog programa uprkos protivljenju njegovih potpisnika iz Evrope, jedini je koji je priznao Jerusalim za (samo) izraelsku prestonicu i na kraju, upotrijebio jedan opskurni zakon o nacionalnoj bezbjednosti da bi EU i Kanadi uveo tarife na čelik i aluminijum koji izvoze u SAD.
Samitu u Kvebeku prethodili su Trampovi telefonski i Tviter dueli sa francuskim predsjednikom Makronom i kanadskim premijerom Trudoom, koji su dodatno potvrdili Trampovu aroganciju, neznanje i nezainteresovanost za posledice onoga što govori i radi.
Makron je poslije toga za te razgovore upotrijebio Bizmarkovu metaforu o kobasici: „Bolje da ne znate šta je unutra, jer da znate ne biste je stavili u usta”, a ništa uzdržaniji nije bio ni Trudo, rekavši kako „nema znakova da na američkoj strani preovlađuje razum”.
Stigavši na samit, Tramp je saveznicima i pretpostavljenim prijateljima još dvaput gurnuo prst u oko: prvo je izjavio kako G-7 treba da u svoje redove vrati Rusiju, čije je članstvo suspendovano 2014, poslije aneksije Krima, ignorišući pritom činjenicu da su još na snazi zajedničke sankcije Zapada prema Moskvi tim i nekim novijim povodima.
Drugo, samit je napustio prije njegovog kraja, ostavljajući jednog neprimjereno nisko rangiranog diplomatu da ga zastupa. Iz Otave je produžio za Singapur, gdje će se, kao prvi američki predsjednik koji to čini, 12. juna sresti sa liderom Sjeverne Koreje.
Uspjehom se, međutim, može smatrati što je uopšte došao na saveznički skup, jer je prije toga izjavio da ”ne želi da mu se tamo dijele lekcije”.
Lekcija je, pak, prije samita bilo u obilju: poticale su uglavnom od francuskog predsjednika koji se izgleda stavio na čelo ”pokreta otpora” Trampu. Makron je bio taj koji je ostale iz kluba pozvao da se suprotstave američkoj ”sirovoj hegemoniji” i insistirao da se tradicionalni kominike koji je na kraju samita dosad usvajan konsenzusom, ne razvodnjava da bi ga potpisao i Tramp. Na kraju je, rezigniran novostvorenom situacijom, poručio da ”Tramp neće vječito biti predsjednik”.
Iako se na prvi pogled čini da su u ovom zapletu svi gubitnici, ima i nedvosmislenih pobjednika: ruski predsjednik Vladimir Putin svakako je ovih dana bio zadovoljan, pa je čak i likovao.
”Naši partneri su vjerovatno mislili da (američka) kontraproduktivna politika nikad neće pogoditi njih same”, rekao je na svojoj tradicionalnoj televizijskoj konferenciji sa ruskim građanima koji su mu pitanja postavljali telefonom. ”Niko me nije slušao i niko nije ništa preduzeo da to zaustavi, pa smo tu gdje smo”.
Tramp je, po ocjeni zapadnih medija, ostao dosledan u svojoj „nepodnošljivoj” pomirljivosti prema Rusiji i Putinu uprkos okolnostima da se i dalje vodi istraga sa sve više vjerodostojnih sumnji da se Moskva umiješala u američke predsjedničke izbore 2016. On to i dalje naziva „lovom na vještice” (čiji se broj, u redovima njegovih bivših saradnika, inače uvećava).
Samit ”G-7 minus 1” (ili je možda tačnije ako se kaže ”G-6 plus 1”), novi je dokaz za tvrdnju da se uveliko razgrađuje poredak stvaran više od sedam decenija, koliko je prošlo od Drugog svjetskog rata. Tramp je pogazio norme zapadne kohezije i udario i na ono što je doprinijelo i uspostavljanju američke političke, vojne i ekonomske dominacije: na načelo slobodne trgovine razrađeno kroz pravila Svjetske trgovinske organizacije. Evropu to očigledno pogađa, mada bi iz svega mogla da proistekne i ”kolateralna korist”: da EU zbije svoje redove i da, umjesto da ostane američki privezak, postane samostalan svjetski faktor.
(Autor je bivši glavni i dogovorni urednik,, Politike‘‘)