- Piše: Milisav S. Popović

Razjapljene čeljusti, u pokušaju da je zgrabi i rastrgne... ali prokleto drvo nije dalo. Zarobilo je monstruma iz pakla, zaledivši masivno tijelo. Krošnja, prepuna soka, magijom sa lišća nadmoćno je stezala užas. Ispod je stajala žena - plijen za kojim je demon vapio... u krvavim tragovima osuda i rana. Nije se osjećala zaštićeno, iako je trijumfovala - stežući nešto u šaci, krijući je iza leđa. Pakao je pobijedila...
-Znači, uspjela si... - čudovište prozbori ližući bijesne zube.
Gledala ga je.
Užasnuta i tek u kapima hrabra.
Noge su joj klecale od izgubljene krvi. Glava u pečatima ognja i iščupanih pramenova.
Bila je nekada lijepa... trebaće vremena da se oporavi... ali ljepota sama nikada neće u potpunosti moći da se povrati.
Ipak je stajala, uspravno - iz bolne kičme istegnuta... i teško disala... od glasa ni traga... nijema.
Jedno oko u žutoj skrami gnoja... i kroz njega je piljila. Iako će vid u zenici zamrijeti za svega nekoliko trenutaka. Morala je da izdrži još malo... uspravna, na stopalima.
Posmatrala je tu gadost od terora i gledala kako se bespomoćno koprca.
Ala bješe nekoliko puta veća od drveta... ali je zadatak ispunjen, i zavjet proviđenja je odradila svoje. Držaće je grane tako vezanu ko zna koliko vremena... Ujedno je znala da je neće zadržati zauvijek i da će se gospodar pakla kad - tad osloboditi. Na sreću... ljudi su imali vremena.
-Ššta će se desiti ssada - glas tako slabašan prođe kroz usta... pomisli da je bila previše tiha... ali je ala čula.
-Ono što se nikada nije desilo... kurvo - neman se iskezi - Ispraznićeš ovo mjesto od duša koje sam sakupila.
I zbilja, najednom se trag sunčeve trske probi odnekuda.
Zatim se začu drhtanje, potom jako odronjavanje nekud daleko odozgo.
Tmina se povuče pred arijom svjetla.
Pakao je na tom dijelu ostao bez mraka. Pojavila se ogromna rupa.
Iza nje... dobronamjerni svijet zelenila i neba.
Prvo se začuše jauci iz dubine jada... a onda brzi koraci... bat stotina, pa hiljada... pa miliona koraka.
Polupojedene duše, izmučene mukama beskraja su jurile ka svjetlu... uplakane i sakate na bezbroj tužnih načina.
Guranje, spoticanje, padanje... ali i ponovno dizanje i iskakanje kroz otvor.
Na drugoj strani bi poprimali lik ljudski, ozdravivši u trenu i postajali ono što su vjekovima željeli - biti čovjek na Zemlji. Toj dragoj, toploj Zemljici.
-Vidiš šta si uradila? - krik hakore i plačne nemoći se oda iz zvjerinjeg grla.
-Vidim... - vrati pogled na rijeku duša što je vani oticala -... I baš sam srećna.
Snagom sjedinjenih gromova ošinu repom prostor oko drveta... ali je magija bila jača.
Djevojka od siline udara osjeti samo smrad sumpora što joj tače izguljenu kožu na obrazima. Dovoljno da je zapeče... nedovoljno da je ispeče.
-Kako si uspjela sve ovo da izvedeš? Mnogi, mnogi junaci - jači od tebe, naratušo slinava, nijesu uspjeli ni da dođu do krošnje.
-Vjerovatno zato što nijesam junak... i zato što sam morala da uspijem - dodirnu koru drevnog stabla i šapnu mu - Hvala ti.
Okrenu se... zakorači stazom put otvora, željna da se nadiše vazduha.
Gospodar Pakla izusti nešto što će je zaustaviti na tren...
-Misliš da je gotovo? Ti, slučajna heroino, kojoj su pomogle neke lude sile... Vratiću ti ja za ovo. O tebi će drugačije da se govori. Ja sam moć koja ne prolazi... napisaću, podvaliću priču o tebi drugačiju. Svijet ću ubijediti da si iskvarila stvari. Mrzjeće te! O kako će da te mrze! Umjesto nebeske slave, prozvaće te grešnicom nad kojom nema gore.
I zbilja, na tren se zamisli... lati krvi su klizile niz gola bedra.
-Napisaćeš, kažeš? A ko će da čita?
-Svi! I tako ću povratiti sve duše što mi ote! Ma, dobiću ih još više!
-Pfff... - frknu ženica - Nema veze. Ja ću znati šta sam učinila. I da moja duša neće na ovo mjesto više nikada. - podiže drhtavu šaku što je krila... odgriznu još jedno parče voćke, pa je zavrljači iza sebe - Samo da znaš, jabuka te pobijedila... (i zamače u svjetlost).
-Napisaću! Bićeš grešnica! Kunem ti se! - guja dreknu - Evaa!!!
(Autor je književnik)