Ustanoviti šta život u stvari jeste predstavlja jednu grandioznu prdnjavu. Ko se nije sve bavio odgonetanjem: naučnici, učitelji, umjetnici, filozofi, čak i krupnoglavi automehaničar Raco. Svi su tu negdje, ali niko da udari stabilne temelje. Religija je pametno oprala ruke od svega tvrdeći da je Bog načinio cjelokupno postojanje. U jednom momentu mu dojadilo da puca zvijezde, jaše na asteoridima, pa stvorio život kako bi se uz pomoć “etičkih” zavrzlama za.ebavao narod - sve, tobož, zarad našeg dobra. Dadoše mu začetak i kraj. Ipak, kad bi i zaobišli njihove poglede na ovu temu, elementarno poimanje života ostalo bi neuhvatljivo. Zbog čega, pitamo se? Zbog zato.
Zasad nije ustanovljeno šta život predstavlja. Pravi naučni gorostasi će biti iskreni i potvrditi ovu tvrdnju. Pobogu, većina stručnih knjiga je ovaj problem vješto zataškavala. I sam Darvin je muljnuo ogavno bezobrazan odgovor i saopštio da se trilionima godina unazad dogodila neka komplikovana biohemija na zemlji, počela da se sažima, širi i spaja. Potom se ukuvala u nekoj toploj bari i kao produkt dala život. Slobodno možete provjeriti u svim udžbenicima koji su vam na raspolaganju. Svi do jednog se svode na to da je bila nekada davno omanja vrela lokva i iz nje iskočio veseli gnjurac. Uhvatila ga euforija i skačući po okolini štrcnuo na hiljade novih lokvi i skuvao sebi nove prijatelje. Ma nemoj. Ono što zbunjuje u samom startu jeste fakticitet - živa bića su sačinjena od nežive građe. I ne postoji nekakav “element života” koji ovoj građi udahnjuje život (ili postoji?). Makar ga do dana današnjeg nismo evidentirali. A rasjekli smo, secirali, sastrugali, analizirali svaku ćeliju i usitnili je dodatno po milion puta. Aman, sačinjeni smo upravo od onoga od čega su sačinjeni i more, stijene, Mjesec, zgrade... i ništa od toga, makar koliko je nama poznato, ne može se smatrati živim bićima. E, došli smo do ključnog momenta... “koliko je nama poznato”. Šta ako je život mnogo šira kategorija nego što i sami možemo pretpostaviti? Uče nas da je nešto “živo” ukoliko to može da se pokreće, hrani, izbacuje štetne materije, reprodukuje i plaća kredit. Međutim, nevolja je u tome što ova definicija u stvari ništa ne definiše; tek se radi o nizu opisa onoga što vidimo i što smo prihvatili kao pravilo. A ako je zbilja tako... onda molim da zaustavite planetu, ja bih da siđem. Možda je život bezbrojno šarolik u svojim manifestacijama. Možda mi sami nismo dovoljno živi, već parazitiramo na istinski živozbornom titanu - Zemlji. Ali neće da nas ‘’sčeše s leđa sve dok je štitimo od vaši’’.
Mudri Vladimir Skulačov je na pitanje “Šta je onda život?”, odgovorio “Zista ne znamo. Ali se nadamo da ćemo ga prepoznati svaki put kad ga ugledamo”. Upravo ta naša nesposobnost, nespremnost da prepoznamo i definišemo život predstavlja ključnu zavrzlamu u razumijevanju još bolnijeg pitanja koje svako od nas, s vremena na vrijeme, postavi: “Koja je onda svrha mog života?”. Nije valjda da se hranimo, kakimo, razmnožavamo i na kraju crknemo, kako biofizičari tvrde? Ako jeste, onda smo svi tako uspješni u realizaciji cilja. No, sasvim sigurno da nije, jer u suprotnom, ne biste bili tako duboko nezadovoljni sobom. Zbilja moramo da sačekamo na odgovor šta je život, kako bismo upristojili sopstveno postojanje - tj. znali šta je svrha... do tada većina se pridržava ciklusa jedi - kaki, čekajući svoj red da umru. Porazno i neopisivo glupo traćenje života.
Jedna stvar je definitivna i sigurna... naš svemir podržava antropološki princip, ili prostije rečeno, prijateljski je nastrojen prema životu. Udoban je da se u njemu živi. Zašto ga onda činimo neudobnim? Kako smo došli do toga da periferijama u našim životima dajemo značaj kao da su bitnije od nas samih? Kolima, poslu, odjeći, boravku u hotelima, restoranima, mišljenju izvitoperenih ljudi... Kako smo došli do toga da se traćimo u bespotrebnim stvarima? Da li je to zbog toga što nam niko nije rekao šta je život? Stvarno ne znam... Znam samo da smo postali robovi svemu što ne možemo odnijeti sa sobom u grob. A sve vrijeme se pripremamo za raskošne sahrane.
Religija, opet, ima adut. Pa u nedostatku odgovora podmeće božju milost (koja više odgovara bijesu). Tako će biti sve do trena dok nešto ili neko ne ponudi objašnjenje. Jedno je međutim jasno... sve dok ne postoji rešenje ili definicija, možemo biti samo konstruktivni u postojanju... ljubav, dobrota i stvaralaštvo nas čuvaju. To su jedini životni indikatori u koje ne treba sumnjati. Ali ih se teško pridržavati u svjetskom kokošinjcu. Zbog svega ovoga, ne traži se od tebe da prepoznaš život u svim njegovim pojavnim oblicima... već da znaš živjeti sebe, bez obzira na teoriju obzira. Nisi tu da bišteš vaši...
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović