-Autor: Ljubodrag Stojadinović
Više puta sam pokušao da protumačim, bar sebi, pojam „senior“, kao novo leksičko sredstvo u režimskom novogovoru. Moguće je da nisam sasvim razumio, budući da je moje kratko bavljenje atletikom u niškom „Železničaru“ proteklo u nastojanju da bar do 18. godine upadnem u seniorsku ekipu. Ostao sam junior do kraja, napustio trčanje i skokove. Bilo je naporno, atletika u siromašnom klubu izazivala je neugasiv apetit, a usput sam bio mršav kao Etiopljanin.
No, jesam li danas, posle toliko godina uspio da se domognem seniorskog dresa, u vremenu i državi gdje starije i sasvim stare ljude vlast naziva kako joj se prohtje: penzioneri, naši stariji sugrađani, korisnici budžetskih davanja, oni koji žive na teret aktivnog stanovništva (Krkobabić srednji, Vulin).
Etimologija pojma „senior“ svakako je građena od latinske riječi ,,senilis’’, što znači da je taj oronuo, propao, izlapio. Senilnost je staračka slabost, tjelesna i duhovna nemoć. Pa bi po tome senior bio onaj koji je, za razliku od juniora stariji, dakle starac. Senior je, rekoh već, i stariji član nekog sportskog kluba. Tako je Mile Svilar, golman Benfike, postao senior sa 18 godina i trideset dana.
Nešto što se u starom Rimu zvalo collegium seniorum, moglo bi da se prevede kao vijeće starih (starijih) članova nečega. Savjet staraca, dakle. Bilo čega što takav skup starih tijela bira. Trust mudraca, koji bi savjetovali agresivne junce da ne razvaljuju rogovima svaki stog, i da se drže najbolje mjere.
Na sve strane po gradu srijećem seniore, koji u ovom času nisu ništa drugo do kandidati za posjedovanje seniorskih kartica. Nema ih među savjetodavcima, mudrost je ovdje davno izumrla, nikome i ne treba, važna mlada goveda sebe smatraju nepogrešivim.
Gospodin djed, gospođa baba, kao budući počasni seniorski par, udundureni, uzbuđeni, izluđeni, bolešljivi, nestrpljivi, nervozni u dugačkim redovima čekaju parče kartona, koje će im radosnim učiniti ostatak života. Drug i drugarica članovi, je.o te, kako bi rekao Radovan Treći, uđu u starački klub usred bijela dana, pojedu, popiju, bole njih. Među njima je, naravno, i drug Igrutin, koji se, poslihe druženja sa Radovanom, davno seniorisao. Staračko člansko veselje, uz zakusku i kabezu do zore.
S tim će crvenim kartonom, bar neko vrijeme prije isključenja, imati pravo na popust u apotekama, teatrima i još na nekim mjestima. Na primjer, na materijalu za krečenje mogu da uštede do pet odsto, a na betonskoj galanteriji čak duplo više. Moram da priznam da imam sasvim štura znanja o betonskoj galanteriji, mada vjerujem da takvo nešto postoji. Inače, zašto bi seniori navaljivali još pri najavi o tako povoljnom betonsko-galanterijskom popustu.
Na bajate pekarske proizvode, isključivo od 15 do 17 sati, seniori će imati povlasticu od čak 50 odsto, ništa taze kifle za odlazeće. Toliko će biti i bonus za posjetu Kalemegdanu, uz mogućnost upadanja u Rimski bunar. Senior koji bi želio da vidi uhapšene i porobljene egzotične životinje u ZOO vrtu, platiće samo 60 odsto od pune cijene karte.
Predviđeno je da seniorske ekipe imaju grupne popuste, gdje bi drugo, nego u Domu omladine i velikom barutnom magacinu u Donjem gradu, što košta samo pola od pune cijene. Već se prave spiskovi nestrpljivih seniora za posjete Barutani, interesovanje je daleko veće od kapaciteta tog laguma. Pozorište lutaka ,,Pinokio’’ takođe se nada najezdi seniora, a naročito Pozorištance Puž, gdje će popusti iznositi do 30 odsto.
Starci i babe, koji su u stanju da dođu do Meljaka (Ibarski put 35) imaće pet procenata gratis na namještaj, grejna tijela, led rasvjetu, bebi i sportsku opremu, pelenice za odrasle, podne obloge, baštenski alat…
Mediji su objavili fotografiju seniorke S.J. koja je prva, ponosna vlasnica kartice. Prije nego što je postala ovo što je danas, vozila je gradski autobus, a kao juniorka igrala je fudbal. Karticu joj je lično uručila premijerka Brnabić, istaknuti adolescent vlade, iako je produkcija ovih papira stvar gradskih vlasti.
Moj poznanik, starac oduvijek, jer je bio profesor na DIF-u, i rvač senior još sedamdesetih, misli ovako: „Ne bih se ja s tim zajebavao. Penzioneri su svakim danom sve ogoljenija sirotinja. Hvataju se za slamku, a to im nudi razbojničko društvo koje im je otelo poslednje godine života. Ja ne idem tamo da me još jednom ponize, to su kartice u jednom pravcu, sa više krakova: Lešće, Orlovača, krematorijum, pasja groblja bez spomenika… Ajde, pusti!“
Popust na smrt jeste zaista velikodušna stavka. Grad daje 15 odsto na troškove sahrane, pogrebne opreme, spomenike, rozarijume i kolumbarijume.
Kolumbarijum? Zvuči južnoamerički, opijatski, kao čitulja za Eskobara. U stvari, to je vjerovatno memorijalno mjesto i pločica za one koji sebi nisu mogli da priušte rozarijum. Ili adresa u Vrtu sjećanja u kome se nekadašnji senior razvejava iz pepeljare. A šta je rozarijum? Vrhunska udobnost, privilegovani položaj u obećanoj budućnosti, pogodnost posle krematorijuma, eto šta je. Znam da znate, ali ne škodi još jedno seniorsko preslišavanje ante mortem. Svi smo tu, čitava iscrpljena seniorska ekipa ove brižne države.
Seniorima koji nisu sportisti nego starci, režim je oteo od života oko 20 odsto, a uložio u smrt pet procenata manje. Tako su kartice postale lozinka prezira, mržnje i cinizma, papir koji omogućuje „konačno rješenje“. To je ideja vodilja, usvojeni predlog mrzitelja ometajućih oblika postojanja, koja bi, volšebnim vladinim marketingom, probala da masovno satiranje pretvori u spasilačku iluziju. Uz predizborni slogan koji se u ezopovskom iščitavanju može naslutiti: Glasajte za nas, jedino smo mi u stanju da vas sahranimo kako valja.
I ova se zamisao već ostvaruje, uz aplauze koje vlast udjeljuje sebi, za još jedan savršeno uređen prostor u kome ovce i ovnovi mogu bez glasa da utihnu. Uz razdragano učešće seniorskog življa u obredu sopstvenog ritualnog žrtvovanja. Bez glasa otpora i bez svijesti da je pobuna poslednja nada svake žrtve.
Peščanik.net