-Piše: Vojislav Bulatović

Oko Skadarskog jezera isplele su se mnoge priče u našem narodu, naručito, kod ribara i stanovnika na njegovim rubovima. Umjetnici mu (književnici, slikari i filmski stvaraoci) takođe, nijesu ostali dužni. Nema svjetsku slavu kao ćuprija na Drini, ali ima je u našem narodu. Dok je mirno, bistro i dobroćudno, mnogi ga ne primjećuju i ne dovode u pitanje njegovo postojanje i svrhovitost. Međutim, kad ustane i stavi u pokret sve svoje dubinske sile koje su beskrajno jake i neukrotive, i tako objavi rat do totalne poplave svemu što mu je u blizini i na otvorenom putu, ono nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ravnica i lakovjerni njeni stanovnici prvi su i najveći njegov zalogaj. Tek tada, kad svoje prijetnje ostvari na brutalan način, ljudi se priberu i počinju da kuju planove kako da ga zauvijek potčine i pripitome. Tada se i veliki durbin državne osmatračnice okreće prema stihiji koja je osilila i kao u crtaću „Profesor Baltazar“ pokrene se misaona mašinerija. Jezero ulazi u projekat kroćenja. Dosad, takvi projekti nijesu realizovani, jer su zamisli bile nerealne. Sadašnja vlast se okreće prema Bojani, toj epski proslavljenoj rijeci, čije ime tako nježno i melodijski zvuči. Umjesto kroćenja najavljuje se, dakle, znatno lakša mjera čišćenja korita, ali s obzirom na složenost i tog projekta – neizvjesna.
Mi stariji pamtimo i našu „slavnu priču“ iz pedesetih godina prošlog vijeka koja je, na našu sreću, prošla samo kao bajka, a zahvaljujući baš velikom „poglavici“ našeg susjeda. Priča velikih iščekivanja (vječna potreba svih političara) koja je zadobila najveću pažnju širom Crne Gore bila je priča o isušenju „skadarskog blata“. To se vidi i po tome što se ona brzo našla u narodnoj pjesmi koja se pjevala na sijelima, u crnogorskom kolu: „Dugonjić je rek’o Rato, Partija će sušit‘ blato, mjesto bara i poplava žitnica će biti prava. Rašće oriz đe je blato, i šenica kao zlato.“
O Skadarskom jezeru govore i razgovaraju uz cigaretu i čašicu i oni koji nijesu vidjeli veću stajaću vodu od lokve za napajanje stoke na katunima, ali to je politički zadatak. Zato im je bliži naziv „blato“ nego jezero. Nije teško zamisliti koliko se jedan brđanin mogao unositi u smisao i značenje nekog udaljenog posla koju država organizuje, jer je njegov interes i poznavanje stvari bio veoma daleko od jezera, ribolova i prirodne ljepote. On je obaviješten da se tu priprema velika bitka za nove obradive površine, za velike prinose pšenice i oriza (!) a u godinama kada se živjelo na bonove i tačkice, to je moralo da djeluje kao velika nada! Ipak bilo je i pojedinaca koji su u povjerljivom razgovoru i šaljivom tonu voljeli da skrenu pažnju na svoje razumijevanje prirode i prirodnog toka. Jezero je tu samo Bog smjestio i on neće dozvoliti da se isuši, govorili su oni. U školi je učitelj pomagao pripreme za agitacije u narodu, a u skladu sa ondašnjom parolom: narod se pita! To su bile male grupe aktivista i uglednih ljudi.
-Partija kaže nema Boga, Partija kaže da će ga isušiti! Bio je jasan učitelj.
-Poštujemo to što Partija kaže, ali jezero je tu, jer je Bog tako uredio zemlju i vode na njoj.
-Što bi nam lošije bilo da ga nema- pita učitelj.
-Evo, pogledaj kartu! Vojvodina je najveća ravnica u Jugoslaviji. Bilo je tu, kažu, nekakvo more. Bog je uvidio da je tu bolje da bude ravnica, jer će ljudi najbolje živjeti. U Srbiji je najveća ravnica, a kod nas jezero. Bog je htio da tu bude najveće jezero. Ako bismo ga isušili ne bismo dobili najveću ravnicu!
Učitelj se smijao toj domišljotosti, ali nije želio da njihova mudrolija bude jača od partijskih planova:
-Partija zna šta treba raditi. Bog nas neće hraniti!
-Još tu nešto ima važno. Vidiš našu Moraču, pa Zetu: jake i bistre. Zar ne bi bilo šteta da odmah projure kroz Crnu Goru u more. Bog je htio da naprave jezero, da nam ta voda tu ostane kao u nekom velikom buretu, da se po njoj može ploviti i riba loviti.
-A šta ćeš reći za močvare i poplave koje to jezero pravi i Zetu ugrožava?
-Niko ne brani baruštine. Tu smo mi da jezeru ne damo da se izliva, a ni Morači. To nam voda uzima pošto joj je dozvoljeno. Puštamo je da nam gospodari. Tu imamo dosta posla pa će biti više i hrane.
Partijska ideja da isuši „blato“ naišla je na teškoće izvan Partije i države. Albanski neprikosnoveni vođa Enver Hodža stavio je veto na tu našu namjeru, jer je jezero i njihovo dobro. Hodžin motiv za „NE‘‘ bio je sasvim drugačiji od onog koji je blago i šaljivo branio naš brđanski zemljopisni znalac. Njegov pogled na prirodu kao Božje djelo, gdje sve ima razlog postojanja i ispunjava neki cilj, to je elemenat iskonske svijesti ljudi koji žive sa prirodnom na lukav način tražeći u njoj ono što mogu iskoristiti, ne remeteći red u njoj, jer Bog zna šta čini. Oni koji su iščekivali oriz i pšenicu na proširenoj zetskoj ravnici kivno su bacali strijele optužbe prema Hodži i njegovoj raskolničkoj ulozi u socijalističkom svijetu. Nekako sumnjičavo, gotovo gadljivo su „ogovarali“ jezero koje imaš i nemaš, koje eto i taj Hodža može da talasa i podiže buru u njemu, a sve na našu štetu. Ono ti je kao mlada kojoj je neko stao na haljinu pa ne može da pođe za mladoženjom, šalili su se. Nemoj da si dijete, jezero je velika voda da se oko njega ne bi svađali, kada se svađaju oko pojila za stoku, govorili su oni koji su dublje analizirali međudržavne odnose.
Kako je vrijeme odmicalo, jezero je od omiljene teme razgovora i priče velike nade, sve više dobijalo značenje neke nesrećne pojave koja se ne može kontrolisati sa naše strane, ali može pokazivati zle ćudi u dovoljnoj mjeri da se naslađuju naši neprijatelji sa druge strane. Malo pomalo, priča je izblijedjela i nestala, a pjesma, mnogo ranije. Ostala su sjećanja o jednoj nerealnoj političkoj ideji, fikciji.
Skadarsko jezero sada ima status nacionalnog parka. Takav status zahtijeva visoko mjesto na ljestvici društvene brige i pažnje o prirodnim dobrima. Ono je kao takvo pod budnim okom medija, javnosti i međunarodnoh činilaca koji u njemu vide nešto izuzetno (biodiverzitet, resurs i sl.) pa ga stavljaju u svoj registar ekološke vrijednosti. Tu su i svjedočanstva istorije (manastiri, Grmožur). Zaštitinici prirode ljubomorno čuvaju nevinost i harmoniju prirode i to je za njih biće nacionalnog parka. Političari i privrednici, i sada, kao i u ranijim vremenima, nalaze u njemu značajne potencijale za razvoj nekih privrednih grana (ribarstvo, turizam, agrosektor). Tu nastaju dramski zapleti koji ovo jezeru dovode u red junaka raznovrsnih političkih „serijala“.
,,Porto Skadar Lejk‘‘ ponovo podiže buru na jezeru kod onih koji bdiju nad njegovom harmonijom sa eko-sistemom. Ulazak duha profiterstva u prostor nacionalnog parka budi bojazan da će se, korak po korak, prekoračiti granica tolerancije sistema, te da će privatni interes potopiti onaj javni u jezerskim dubinama.