PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Od oslobođenja Nikšića 1977. godine i završetka Veljeg rata 1878. godine u kulturnom, ali i ekonomskom razvoju Nikšića nezaobilazan pečat je udarila porodica Šobajić. Imetak koji su stekli bavljenjem preduzetničkim djelatnostima znatno su uložili na poljima kulture grada i šire. Prvo su otvorili „Knjižaru braće Šobajić” 1879. godine, koja je radila u okviru njihove trgovinske radnje. U osnivanju Društva nikšićke čitaonice 1881. godine učestvovali su svi Šobajići, a naročito su se u tome istakli Maksim i Bekica, koji su njom i rukovodili.
U stvaranju kulturnih institucija u novooslobođenom Nikšiću i njihovom daljem razvoju nezaobilazna je uloga Bekice (pravo ime mu je bilo Boško) Šobajića, koga smatraju jednim od najaktivnijih i najplodonosnijih kulturnih stvaralaca poslednjih decenija 19. vijeka i prvih decenija 20. vijeka ne samo Nikšića, nego i šire. On je bio jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Društva nikšićke čitaonice (oformljena 1881. godine), potom predsjednik opštinskog suda, pozorišta, tutor crkve, nadzornik škole i dr. Jedan je od osnivača i utemeljitelja Dobrovoljnoga pozorišnog društva početkom 1884. godine, koje je osnovano u okviru Društva nikšićke čitaonice. Prva predstava ovog pozorišta bila je „Slobodarka” od Manojla Đorđevića – Prizrenca održana sredinom februara 1884. godine. Prije početka predstave Bekica Šobajić je pred punom salom održao pozdravni govor u kojemu je istakao značaj pozorišnoga stvaralaštva za kulturno-umjetničko uzdizanje Nikšića. Ova pozorišna predstava i početak rada nikšićkog pozorišta bio je veliki kulturni događaj i izazvao značajnu pažnju. O tome je pisao i „Glas Crnogorca”. Ta udarna vijest glasi: „Nikšićani sustopice za Cetinjanima. Ne daju im da se sami kite lovorikama. Tako i treba...Srećno da Bog da”.
Brojna prisutna publika na predstavi bila je oduševljena, kličući na kraju „Bravo, živjeli!”. Zbog velikog interesovanja predstava je odigrana i sjutradan, a njoj je prisustvovala tolika masa publike da su morali da dijele stolice i jedni drugima sjede u krilo. O uspjehu nikšićkog pozorišta pročulo se i na Cetinjskom dvoru, pa su im čestitke stigle i od Mitrofana Bana, knjaza Nikole, Pavela Rovinskog, Sima Matavulja i mnogih drugih. Posle ove pozorišne predstave igrana je drama „Krst i kruna” od Jovana Subotića, a nakon nje „Smrt Stevana Dečanskog”, u kojoj je, takođe, jednu od ključnih uloga igrao Bekica Šobajić. Bogat pozorišni život u Nikšiću nastavljen je i brojnim drugim predstavama na zadovoljstvo mnogobrojne pozorišne publike, koja se već bila formirala. Zato je Bekica Šobajić i uprava nikšićke čitaonice i pozorišta htio da gradi kuću za pozorište i obezbijedi adekvatne uslove za njen rad i zbog toga došao u sukob sa vojvodom Šakom Petrovićem, o čemu smo već pisali.
Koliko su osnivači ovih kulturnih ustanova u Nikšiću, među kojima najistaknutije mjesto pripada Šobajićima, utkali sav svoj potencijal i bili svjesni značaja prodora kulturne svijesti u narodu svjedoči i to da nijesu imali ni elementarne uslove za rad, ali je pobijedila njihova odlučnost i entuzijazam, pa su predstave održavali u kafani u svojim kućama koje su bile prostranije, a kada su vremenski uslovi dozvoljavali igrane su i na otvorenom, pod vedrim nebom, a naročito se ističe lokacija pod Trebjesom, pod Bedemom i dr.
Bekica Šobajić se što se tiče pozorišne umjetnosti ne samo proslavio kao dobar glumac, već i režiser i pisac drama koje je nikšićko pozorište izvodilo, kao „Kralj Vukašin po narodnim pjesmama”, „Nikac od Rovina”, „Opsada Nikšića”. Od njih je sačuvana samo drama “Opsada Nikšića”, objavljena 1912. g. u Dubrovniku, a igrana prvi put 1900. godine u Nikšiću. Očevidci su zapisali da je ova predstava doživjela nezapamćeni uspjeh. Posebni kuriozitet ove predstave predstavljalo je to da su njoj ne samo prisustvovali neposredni učesnici u ratnim operacijama Nikšića, već i neki od njih i neposredno učestvovali u pojedinim radnjama u predstavi, što joj je dao još veći umjetnički doživljaj. U predstavi su dominirali epski elementi i dijalozi. Pored umjetničke stvaralačke slobode, Bekica Šobajić je nastojao da ova drama ima i objektivnu umjetničku dimenziju i sadržinu. Navodi se da su pored uloge glavnog junaka Stojana Kovačevića i dr. aktera posebnu draž predstavi dali i nikšićki muslimani, koji su glumili protivničku stranu. Predstavi su prisustvovali knjaz Nikola, pomenuti Stojan Kovačević i brojni drugi akteri u oslobađanju Nikšića 1877. godine u Veljem ratu 1876 – 1878. godine.
Za izuzetne doprinose razvoju kulturne djelatnosti i njegovih organizacionih aktivnosti na tom planu, knjaz Nikola je Bekicu Šobajića odlikovao Krstom 4. reda Danilovog ordena.
(Nastaviće se)