Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
18. septembar
Kod Lava Nikolajeviča je dolazio M.M. Klečkovski, po zanimanju pravnik i predavač prava na Konzervatorijumu. Kod kuće ga nije zatekao. On je bio blizak prijatelj njemu i Čertkovu. Klečkovski je objavio nekoliko članaka o vaspitanju u „Posredniku”. On je bio drag i osjetljiv, možda malo ekstenzivan, čovjek. Čim je stigao u Jasnu Poljanu, odmah se našao kod Sofije Andrejevne. Po svom običaju, ona je odlučila odmah da upozna gosta sa svim jasnopoljskim događajima i ispričala mu takve stvari o Čertkovu, oblativši ga tako da se jadni Mavrikije Mečislavovič izbezumio. On se, tu pred Sofijom Andrejevno, rasplakao, iznenada ustao i istrčao iz kuće kao oparen. Pobjegao je u šumu i lutao po njoj skoro cijeli dan i na kraju pred samu noć stigao kod Čertkova u Teljatinke.
Taj Klečkovski, koji je bio veoma osjetljiv čovjek, cijelom svojom dušom je volio Lava Nikolajeviča i nikako nije mogao ni da pretpostavi da je Lavu Nikolajeviču bilo toliko teško u Jasnoj Poljani, kako je on to zaključio na osnovu svog susreta sa Sofijom Andrejevnom, pa ga je takvo saznanje skoro dovelo do ludila. Pretpostavljao je da će se smiriti i odmoriti dušu kod Čertkovih. Ali... ovdje su mu A.K. Čertkova i lično Vladimir Grigorjevič napričali toliko odvratnog i ružnog o Sofiji Andrejevnoj i opteretili ga sa svim tim peripetijama i borbom sa njom, da je Klečkovski još više pobjesnio. Imam utisak da umalo nije poludio te večeri. Iako je bio red, on nije bio ni počašćen, čak nije ni noćio kod Čertkovih, već je te iste večeri otputovao za Moskvu.
Desilo se da sam i ja krenuo u isto vrijeme svojim poslom za Moskvu, tako da smo se ja i Klečkovski zajedno odvezli istom kočijom na stanicu. Put smo nastavili zajedno vagonima raznih klasa. Moj saputnik sve to vrijeme je prećutao do stanice i požalio mi se da ga boli glava. Razmijenili smo samo nekoliko uobičajenih fraza. Priznajem da je i meni bilo teško da pominjem jasnopoljske događaje.
– Bože dragi, kako slabo vode brigu o Lavu Nikolajeviču! Kako ga loše paze! Kako su prema njemu neoprezni! – nevoljno je uzvikivao Klečkovski, prekidajući naše ćutanje. Sjedio je pored mene i zamišljeno gledao u tamu dolazeće noći. Ove riječi je čuo Miša Zajcev, seoski mladić i Dimin drug, radnik kod Čertkovih, koji nas je dovezao na stanicu.
– Da, da, Sofija Andrejevna je stvarno neoprezna! – ponovio je riječi Klečkovskog.
Naravno, on se dosta naslušao toga kod Čertkovi o situaciji u Jasnoj Poljani.
– Nije tu kriva samo Sofija Andrejevna – dodao je Klečkovski.
– A ko je to još? –pitao je Miša Zajcev, okrenuvši se sa sjedišta prema nama.
– Evo on već zna – konstatovao je Klečkovski.
Klečkovskog je šokirala ta atmosfera pakosti i mržnje, kojom je bio okružen veliki Tolstoj pod svoje stare dane, a kojem je bio potreban tako željeni mir. Saznavši za sve ovo, on se izbezumio. Neočekivano saznanje ga je strašno uvrijedilo i u njega se uselio strah za čovjeka kojega je volio i poštovao.
A u Jasnoj Poljani i Teljatinkama su još dugo vremena poslije njegovog odlaska pričali o njemu podrugljivo i sa prezirom, govoreći: . On je čudak i budala!..
22. septembar
Naveče sam otišao u Jasnu Poljnu da sačekam Lava Nikolajeviča. Sofija Andrejevna je, čini mi se, bila mnogo uzbuđena. Ona sada nije ljuta samo na Čertkova, kao i prije, nego i na Lava Nikolajeviča. Pričala je naglas da ga više ne voli i smatra ga „napola stranim čovjekom”. I ona je čekala Lava Nikolajeviča, kako ona kaže, bez imalo običnog osjećaja radosti.
– Ko je za ovo kriv? Za sve je kriv Čertkov! On se umiješao u naš porodični život. Sjećate li se, ničeg sličnog do tada nije bilo! – pričala je Sofija Andrejevna.
Razdor između nje i Čertkova otišao je toliko daleko, da se, očigledno, ne može ništa popraviti. I meni je postalo potpuno jasno da se tragedija u Jasnoj Poljani nastavlja ili, nasuprot svemu, doći će kraj ubrzo, ali neočekivano.
(Nastaviće se)