PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U ćelijama su imali šporet, a nedjeljom su dobijali pasulj s mesom. Meso bi čuvali za uveče, „to je banket bio svaku večer”, veli sam Tito. Svake nedjelje su pjevali revolucionarne pjesme. Dosta je, radi kondicije, radio i neku vrstu gimnastike – Milerove vježbe. U Lepoglavi se upoznao sa Mošom Pijade, u Mariboru sa Rodoljubom Čolakovićem. Maribor je bio mnogo stroži, ali su poslije štrajka glađu politički zatvorenici dobili pravo da budu zajedno u sobama po osmorica, da ne idu na fizički rad napolju i da im ne gase svijetlo do ponoći. Ovako potanko pričamo o robijaškim uslovima samo da bi istakli kontrast sa kasnijim običnim zatvorima u socijalizmu (a tu razliku je detaljno opisao Milovan Đilas), i ne pomišljajući da Lepoglavu i Maribor poredimo sa Golim otokom. Sam Broz kaže za svoje robijanje: „Dakle, to je bio život na robiji koji se mogao podnositi... Tako da ja moram da kažem da je to bio univerzitet. Jer ni na jednom univerzitetu se tako intenzivno nije učilo kao tamo... I čudno, čovjek se potpuno promijeni. Nekako te obuzme neka težnja da sve više znaš itd. To je za mene bila odlična stvar tamo”.
Zanimljiva je Brozova čvrstina prema vlastima. U doba omekšavanja diktature, 1932. godine, mogao je da traži uslovni otpust, ali je to odbio: „Cilj uslovnog otpusta jeste da se uslovno otpušteni osuđenik popravi, odnosno da bar pokaže volju da se popravi. Ja se pak svog političkog uvjerenja ne mogu odreći, usled čega niti ne molim za uslovni otpust”.
I treće, ne najmanje važno, njegovi najvažniji saradnici biće regrutovani iz redova robijaša, kako Pijade i Čolaković, koje je lično upoznao na robiji, tako i Kardelj, Ranković i Đilas, koji su se preporučili svojim dobrim držanjem u zatvoru.
Poslije izdržane robije, Tito je neko vrijeme boravio u Beču, a 11. jula 1934. godine kooptiran je u Politbiro CK KPJ. Tada uzima ime „Tito”, mada je u Kominterni koristio ime Valter. U februaru 1935. stigao je u Moskvu, pod imenom „Fridrih Valter”. Odmah je počeo da radi u Profinterni, svjetskoj sindikalnoj centrali, a vrlo brzo se, na preporuku tadašnjeg vođe partije Milana Gorkića, koji je napisao da se „niko ne smije prema njemu odnositi kao prema nekom sitnom činovniku”, obreo u Kominterni, u njenom Balkanskom sekretarijatu i odmah je otpočeo intenzivnu saradnju sa dvojicom povjerljivih agenata NKVD-a koji su prikupljali podatke o jugoslovenskim komunistima. On im je iz dana u dan saopštavao sve što zna o ljudima za koje je bio pitan. Jedan od njih je bio bugarski komunista Ivan Karaivanov, koji je kasnije garantovao da Tito „u političkom smislu zaslužuje povjerenje”. Tito ga je poslije Drugog svjetskog rata doveo u Jugoslaviju i postavio za člana CK KPJ i poslanika u Saveznoj skupštini.
U privatnom životu, Tito se u toku 1936. godine razveo od Pelagije i vjenčao sa Elzom Johanom Kenig, koja je u Moskvi živjela pod imenom Lucija Bauer, a udajom preuzela jedno od Titovih konspirativnih prezimena Valter. Tito je bio razočaran činjenicom da Pelagija nije znala gdje je njihov sin Žarko, koji je često mijenjao dječje domove u Sovjetskom Savezu.
U to vrijeme Sovjetski Savez je za oko četiri godine, od 1935. do 1939, načinio dva potpuna preokreta u svojoj spoljnoj politici. Od kraja Prvog svjetskog rata Kominterna je za najveće neprijatelje proglasila socijalističke i socijaldemokratske partije koje su bile za reforme, a ne za oružanu revoluciju. Na taj način zavadili su i zbunili pristalice ljevice, što je olakšalo izborni uspjeh nacista. Na kraju je 1933. godine u Njemačkoj, umjesto revolucije pobijedio nacizam.
Hitler nikada nije krio mržnju prema boljševicima i Slovenima uopšte. SSSR pravi nagli zaokret i na Sedmom kongresu Kominterne (1935.) proglašena je politika narodnog fronta, koja se zalagala ne samo za jedinstvo ljevice, već i za jedinstvo svih demokratskih i antifašističkih snaga. Ova politika je pobijedila na izborima u Francuskoj i Španiji 1936. godine, a privukla je veliki broj ljevičarskih i liberalnih intelektualaca u redove komunista. Dodatnu popularnost Sovjetima je donijela njihova podrška republikanskoj Španiji u ratu, koji je izgledao kao proba za veliki obračun sa fašizmom. Za to vrijeme liberalne zapadne demokratije su mirno gledale kako Njemačka i Italija šalju hiljade aviona i vojnika u pomoć Frankovim falangistima. Na kraju su, bez ikakvog otpora, prepustili Hitleru da raskomada Čehoslovačku. Tek je to ubijedilo Njemačku, pogotovo oprezne generale, da je moguće lako pobijediti „dekadentne” zapadne demokratije. Da stvar bude još gora po velike zapadne sile, činilo se da one nijesu u stanju da izađu iz velike recesije, dok su se u Sovjetskom Savezu zahuktavale petoljetke, planovi munjevite industrijalizacije, koji su po brzini gradnje nove industrijske privrede bili bez presedana u istoriji.
(NASTAVIĆE SE)