Juče su održani deseti parlamentarni izbori (neko je prebrojao da se na birališta, različitim povodima, izlazilo čak 19 puta) od, ne tako davne, 1990. godine i osnivanja „Druge republike“ u Srbiji. Tokom nepunih dvadeset i šest godina, četrnaest vlada i dvanaest raznih premijera smijenili su se na čelu izvršne vlasti u srpskoj državi. Svašta se za to vrijeme dogodilo i promijenilo. Češće voljom sudbine nego političara koji su svoje velike sposobnosti uglavnom uparili s niskim moralom i formalnim patriotizmom. Živjeli smo za to vrijeme u četiri međunarodno priznate države različitih imena. Bili smo uvučeni u ratove koje nismo mogli izbjeći, ali su morali biti drugačije vođeni. Nametnute su nam sankcije čiji je cilj bio da dugoročno satru srpski narod. Prošli smo tranziciju uz mnogo muka, ne tako neuspješno kako se moglo očekivati, ali sa nedopustivim brojem više puta ponovljenih grešaka, uz neiskorišćena strana iskustva. Na putu ka narodnoj slobodi i demokratiji sprečavala nas je mržnja mladih nacionalizama nekih naših susjeda, birokratska privrženost komunizmu ili Evropskoj uniji naših elita, ksenofobija i tupi šovinizam dijela naroda... I posle velikih odricanja, žrtvovanja prava naše braće na Kosovu i Metohiji, u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, ponižavajuće saradnje sa sramotnim Haškim tribunalom, prihvatanja gotovo svih političkih i svih ekonomskih uslova, Srbija je danas na slijepom kolosijeku evropskih integracija, u privrednoj stagnaciji, demografskoj katastrofi, kulturnom padu i, naravno u političkom limbu.
Sve parlamentarne stranke koje su dva puta ušle u Narodnu skupštinu do sada su se smijenile na vlasti. Danas, s izuzetkom dvije stranke koje se bore za cenzus, sve one imaju isti program i pjevaju istu pjesmu. I te dvije stranke više su u inatu sudbini i spremnije su da vode rusku krajinu u nekom distopijskom svjetskom ratu, nego da se suoče sa stvarnim teškoćama koje Srbija ima i zbog kojih njena vlada mora da vodi politiku mudru, doslednu, realnu, prikrivenu i, uvijek i samo, nacionalističku.
Ovi izbori, na kojima se vlast upinje da dobije novi legitimitet i proširenje moći koja samo formalno nije apsolutna, dočekani su sa najmanje neizvjesnosti i entuzijazma. Strancima je jasno da srpska elita nije spremna da stane iza sopstvene konzistente politike i da u Srbiji nema političara koga nije moguće na neki način potkupiti. Naprednjačka mimikrija u stvari je označila kraj „Druge republike“. Sve dalje vlade, čak i kada Vučić i njegova stranka izgube izbore, radiće i govoriti isto. Udvaraće se prosječnom građaninu, čovjeku sa osnovnom školom ili bez nje sa 0,7 djeteta po porodici, u srednjim četrdesetim, snažno zavisnog od države, uplašenog od EU, terorista, rata, kapitalizma, sjutrašnjice, navučenog na kič-pornografsku medijsku i kulturnu dimenziju, koju je nadahnuo Milošević, a podsticali je njegovi naslednici...
Naš narod je, tokom proteklih 211 godina - od kada je na čelo Upravnog savjeta (Praviteljstvujuščeg sovjeta) obnovljene Srbije stao Mateja Nenadović - vodilo gotovo stotinu predsjednika 114 vlada. Neki od njih su bili junaci i vizionari: takvi su bili Ilija Garašanin, Jovan Ristić, Nikola Pašić, Ljubomir Stojanović, Milovan Milovanović, Stojan Novaković, Milan Stojadinović, Zoran Đinđić... Bilo je birokrata kakav je bio Nikola Hristić, takvi su bili Blagoje Nešković i Dragutin Zelenović i još mnogi stručni i dobri predsjednici vlada tokom socijalizma, čije sposobnosti nisu došle do izražaja zato što nisu imali ovlašćenja. Bilo da je težila samostalnosti, oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda, opštinskoj samoupravi i pravima seljaštva, Jugoslaviji, socijalizmu, samoupravljanju, odbrani srpskog naroda izvan granica Republike Srbije, reformama i evropeizaciji... Srbija je uvijek imala neki cilj. Čak i za vrijeme progonstava vlade u svjetskim ratovima, okupacije, komunističke diktature...
Koji je danas naš cilj? U vrijeme Miloševića slušali smo opravdanja i isprike. On i njegova ideološka komesarka u ulozi supruge činili su se kao neki moderni Noje. Od Srbije su načinili Arku, brod koji treba da preživi potop u kome su nestali obožavani komunizam i samoupravljanje. Čekali su da grane sunce, doleti golubica i stigne neka velika vojska iz Sovjetske Rusije, Maove Kine ili sa Marsa - svejedno. Posle propasti Miloševćevog režima, uspostavljen je DOS. Tokom dvanaest godina vladavine njegovih derivata jedna strana se bavila samo interesima Brisela, a druga je grčevito nastojala da i sama preživi sopstveni potop perverzno povjerovavši da je zatečeno stanje iz 2000. nekakav maksimum. Tako smo uspjeli da izgubimo i cijelo Kosovo i zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kad je riječ o evropskom putu – najzagriženiji evropejci u našoj politici mislili su da je riječ isključivo o pitanju odnosa prema vlastima evropskih država i posebno briselskoj birokratiji. Evropske ideale nisu umjeli da izgrade i odbrane ni u sebi, a kamoli u Srbiji. Posle prelaska SPS-a i SNS-a među „evromane“, Srbija je izgubila političku ravnotežu. Ista je i ranije bila sumnjiva, pošto su radikali godinama radili na tome da sve propadne kako bi čitavo društvo počelo da živi u jednostavnoj viziji i prirodnom stanju njihovih prosječnih birača sa društvene margine. Sada je većina tih birača stala uz SNS, gdje trenutno i Srbiju izdaju – naizmjenično.
Ovi izbori bi zato mogli biti potvrda ne samo jedne vlade već i jednog stanja. Ono je toliko loše da ga jedni izbori ne mogu promijeniti.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić