Piše: Nikola Đurković
Sve više je kišnih i tmurnih dana. Cipele su tijesne, a koža me žulja, oko sebe vidim spokojna lica koja se osmjehuju kamerama na kraju dugačkih selfi štapova. A štapovi me nerviraju. Osmijesi mi izgledaju kao cerekanje mojoj nesreći. Svi ti ljudi bez problema tu su da bi meni nanijeli bol, da bi me podsjetili koliko sam loš, nesposoban i odviknut od sreće... Jer me je zaobišla. Ona, jedina s kojom je vođenje ljubavi upravo to. Jedino ona može bez ugriza očnjaka i zarivenih kandži da me pošalje u spokoj. Ona... Sreća. Ona na koju imam pravo! Ona koju mi otima svijet! Ona koja završava na tuđim fotografijama, ona koja visi o selfi štapovima, ona koju dodiruju prljave ruke nedostojnih ljudi. Samo sam ja rođen da je nosim! Ego, postajem svjestan sebe. Svjestan pretjerivanja. Svjestan svoje sebičnosti. Pokušavam da se osvrnem na lijepe stvari u životu, ali moje oči više ne vide ništa osim crne boje, ništa osim onoga što je tuđe, a trebalo je biti moje. Lupam sebi šamar. Ispred ogledala sam. Gledam poznato lice. Moje. Lijepo je. Niko nije ovako lijep... Novi šamar. Pretjerujem opet. Na licu zamišljam rajsferšlus. Povlačim ga naniže i izlazim iz svoje kože, skidam je, ostavljam je da se provjetri kao kaput posle kafanskog dima. Moje tijelo bez ikakvih naznaka da je moje korača nepreglednim ormarom u kome je okačeno bezbroj lica, bezbroj života i bezbroj priča. Tražim neko lice koje će mi biti po mjeri, ali znam da će mi svako biti bolje od mog, sumornog, jedinog pogrešnog. Osjetih nečiju ruku na svom ramenu, okrenuh se i vidjeh kako mi neko tijelo bez lica pruža moju kožu na čiviluku. Od straha i od inata počeh da trčim, dokopah jednu kožu i uskočih u nju. Momentalno postajem svjestan ko sam. Ja sam pjevač, imam ogromnu kuću, muzičku karijeru, prelijepu ženu. Svi žele da sam ja, svi bi da osjete jedan sekund mog života... Eto, svaka koža je ljepša od moje... Ali, još jedna misao je tu. Nova koža se ježi, srce ispod nje lupa sve jače, noge se tresu, knedla u grlu me davi... “Ding dong”. Znam ko je na vratima. Neko kome sam dužan svoj uspjeh, slavu, ženu, kuću... Neko kome sam dužan sve. Osjećam se kao go.no, kao pseći izmet. Kao produkt tuđeg probavnog trakta. Noktima grebem po sebi, tražim patent. Želim da skinem ovu prokletu kožu. Čovjek koji ulazi u prostoriju na licu ima osmijeh, ali odvratniji od svih koje sam vidio. Pruža mi ruku, a ja i dalje želim da nestanem, sekundu prije nego me je dodirnuo uspijevam da pobjegnem iz te jezivo udobne kože i opet se nađoh u onom ogromnom ormanu. Ona spodoba sa mojom kožom me i dalje prati, a ja sada, još više preplašen, uskačem u prvu sledeću kožu i opet isti trip. U momentu kapiram ko sam. Ja sam lik kojeg svakog dana vidim kako ispija kafu u kafiću pored mog doma, na stolu mu je najnoviji model ajfona, do njega ključevi od kola, jako brzih i skupih. Postao sam on. Društvo stiže, podjednako iskompleksirani kao ja. Naručuju se italijanski, francuski, engleski doručci. Naravno, na moj račun, jer sam ja tu alfa. Ostali se prave da ih to ne dotiče, a dotiče ih. Smeta im što oni ne mogu da se tako rasipaju novcem. Zadovoljan sam dok odlaze. Telefon zvoni. Nelagodan osjećaj u stomaku. Odbijam poziv i ubrzanim korakom koračam ka autu. Moja ruka na kvaki, nečija ruka na mom ramenu, ogromna ruka koja mi mrvi rame. “Znaš li koji je danas dan?”, reče najdublji glas na svijetu. “Nedjelja” - rekoh - “ali sjutra donosim sve...” Duboki glas me prekide - “Ako sam rek’o nedjelja, znači ostaje nedjelja, dakle nema jedan dan, znači ne može ponedjeljak.” Jeza mi naglo obuze tijelo kad začuh jedno klik i jedno “gazda šalje pozdrave”. Beng! Provlačim se kroz rupu od metka i opet sam u ormaru. Drhtim. Duh koji drhti. Kako je moguće da nematerijalno biće može da osjeti tako nešto. Pogledah u stomak, rana je tu. Ne razumijem kako je moguće da sam pogođen u tuđem tijelu. Opet osjećam ruku na ramenu, trznuh se zbog pomisli da ću opet proživjeti smrt. Spodoba, samo sada ne baš spodoba već sjenka ljudskog oblika, bez lica, opet mi pruža čiviluk s mojom kožom. Ništa mi nije jasno. „Ne želim je! Odlazi!“ – vičem dok uzimam kožu, ne gledajući ni čiju, ni kakvu u nadi da ću izbjeći utvaru.
U krevetu sam. Oči su mi zatvorene, ali ne spavam. Ne mogu da kontrolišem misli. U glavi mi je sin. Zašto se još nije vratio iz grada. Zašto nema obzira prema meni kad zna da ne mogu zaspati dok svi ukućani ne budu u krevetima. Jaka bol u grudima skoro da me je smrvila. Nove misli. Možda mu se nešto desilo, moram ga pozvati. Ipak ne, neće se javiti, jer ga je baš briga za mene. Misli da nisam normalna osoba, jer ne spavam noćima dok je on u gradu. Kaže mi da nijedan roditelj ne razmišlja ovoliko, kaže mi da sam mu teret, ali ja ga samo volim. Volim ga više od sebe, moj život je bezvrijedan u odnosu na njegov, a njega je briga! Briga ga je za mene! Opet bol. Sada je jača. Sada je po čitavom tijelu, sljepoočnice će mi eksplodirati. Umalo da izgubim svijest. Ne mogu izdržati ni minut duže u ovom tijelu, ovaj bol ne mogu podnijeti.
Zvono. Olakšanje. Ustajem iz kreveta i hitam ka vratima, otvaram ih i vidim… Sebe. Pijanog. „Ti nisi normalna žena, idi spavaj!“ – reče to tijelo koje je u stvari moje. Ovo novo me zabolje jače nego ijednom prije, ali nekako razvukoh osmijeh i rekoh jedno tiho „laku noć“. Krenuh ka krevetu, ali usput htjedoh da vidim u čijoj sam koži i stadoh ispred ogledala.
Moja duša nije mogla da podnese bol koja me je u tom trenutku zadesila. Suze su me izbacile iz tijela moje Majke i ja se opet nađoh u ormaru.
Moja duša je plakala. Sve se treslo. I ormar, i kože i ja, i cijeli kosmos.
Ona spodoba se opet pojavi ispred mene i sad je već poznah. Anđeo, onaj koji je zadužen za mene, pruži mi moju kožu i tiho, gotovo nečujno, reče: ‘’Ne budi nezahvalan, krojena je samo za tebe. Kao što ti nijednu drugu ne možeš da nosiš tako ni niko drugi nije u stanju da obuče tvoju kožu.“
Pokajah se. Obukoh je. Vratih se u svoj stan. Ispred onog istog ogledala, ali ispred drugačijeg odraza. Ovog puta oči su bile uplakane, ali srećne. Zahvalih se Anđelu, jer mi je otvorio oči i otrčah do telefona.
Pozvao sam Majku, izvinio sam joj se za svaku ružnu riječ, za svako pokazivanje nepoštovanja i za svaku bezobzirnost. Zahvalih joj se, jer me je baš ovakvog stvorila.
S druge strane čuh samo jedno „volim te“ i moje tijelo osjeti spokoj.
Dani prestaše da budu tmurni.