Piše: Vlajko Ćulafić
Vojvoda Gavro Vuković, dugogodišnji ministar inostranih poslova Knjaževine Crne Gore, jedna je od najznačajnijih ličnosti novovjekovne crnogorske istorije. Rođen je 1852. godine u selu Lopate u Lijevoj Rijeci, u poznatoj vojvodskoj porodici crnogorskog glavara, junaka i senatora Miljana Vukova Vešovića. Bio je predsjednik Državnog savjeta od 1906. do 1908. godine, a za narodnog poslanika biran je dva puta, 1906. i 1914. godine. Za svoje zasluge, 1892. godine dobija zvanje vojvode, koje je imao i njegov otac. Poslednjih godina života vojvoda Gavro Vuković se povukao u Berane i potpuno posvetio pisanju svojih memoara. Umro je 29. jula 1928. godine u Beranama, a sahranjen je kod Manastira Đurđevi Stupovi.
Memoari vojvode Gavra Vukovića, i po tematici kojom se bave, i po kompetentnosti i istinoljubivosti pisca, i po spisateljskom stilu, i po mnogim drugim kvalitetima, pripadaju najužem krugu najdragocjenije i najbolje memoarske literature koja je nastala ne samo na području Crne Gore, nego na srpskom jeziku uopšte. No, dugo poslije prvog objavljivanja nekoliko memoarskih spisa vladalo pravo zatišje. Decenijama, nije bilo pojave novih niti preštampavanja već štampanih tekstova (izuzev nekih feljtona i odlomaka u novinama), sve do 1985. godine, kada je cjelokupne memoare vojvode Gavra Vukovića, u tri toma, priredio prof. dr Slobodan Tomović, a objavili ih „Obod” – Cetinje i „Pobjeda” – Titograd. Do primjeraka tog izdanja, a radi ličnog posjedovanja, odavno se ne može doći, te je sadašnji izdavač, Centar za kulturu Berane, kome je na korišćenje i upravljanje data Spomen-kuća Vojvode Gavra, osjećajući se i svojevrsnim njegovim dužnikom, cijenio da bi bilo višestruko korisno, prije svega iz kulturnoistorijskih razloga, da se oni ponovo učine dostupnim najširem krugu zainteresovanih za ovo izuzetno štivo. Tako sam ja, kao upravnik Zavičajne kuće Vojvode Gavra Vukovića, uz pisanje predgovora radio na pripremi novog izdanja.
Memoari se sada pojavljuju u dva toma, sa tekstom koji je, uglavnom, istovjetan sa onim iz izdanja Memoara od 1985. godine (neke, sitnije, izmjene i dopune učinjene su na osnovu „sravnjenja“ sa tekstovima iz prvog izdanja pojedinih brošura), sa registrima ličnih imena i geografskih naziva, rječnikom manje poznatih riječi i izraza, kao i Bio-bibliografijom vojvode Gavra Vukovića koju je uradio naš najpoznatiji bibliograf g. Dobrilo Aranitović. To je, ustvari, inovirana i znatno proširena Bibliografija Vojvode Gavra, od istog autora, sa 101 bibliografskom jedinicom, koju je objavio Miloš Vulević (1929-2013) u svojoj knjizi „Vojvoda Miljan Vukov” (IK „Komovi”, Andrijevica 2005), čiji je završni dio posvećen Vojvodi Gavru, prije svega polemikama i prikazima povodom pojava nekih od svezaka njegovih Memoara, a kojoj je, sada, osim novih bibliografskih jedinica, dodata i Vojvodina biografija koju je za Srpski biografski rečnik napisao Miro Vuksanović.
Istraživači života i rada vojvode Gavra Vukovića, skoro bez izuzetka, ističu kako se njegova životna djelatnost odvijala na dva polja: diplomatskom i spisateljskom, i to je, bez sumnje, tačno. I što se tiče njegovih Memoara, oni bi se mogli svrstati u dvije grupe: u onu koju čine spisi koji se odnose na period i događaje prije Gavrovog imenovanja za poslanika u Carigradu, dakle prije početka njegove diplomatske karijere, i onu u kojoj bi bili spisi o događanjama u kojima je Vojvoda sudjelovao kao crnogorski ministar inostranih djela.
Ako bismo prihvatili tu, uslovnu, podjelu memoarskih spisa, prvoj grupi pripali bi oni koji se tiču, uglavnom, ratnih događaja, iako je Gavrova uloga i u njima, bila, u neku ruku, diplomatska. Jer, on, u burnim ratnim zbivanjima koja opisuje, nije bio ratnik, kao njegov mlađi brat Todor, nego civil koji je imao važna zaduženja, a to mu je omogućavalo i da o onome što se događa ima mnogo šira saznanja od onih koji su bili na ratnim položajima i u rovovima. Riječ je, prije svega, o spisima: Ubijstvo Jusa Mučina Krnjića, Hercegovački i vasojevićki ustanak 1875. i 1876. g., Rat 1876. Crne Gore sa Turskom, Opsada grada Nikšića 1877. g., Opsada Bara 1877. g., ali i o spisu Karađorđevići u Crnoj Gori 1883., čemu je, kao čovjek Dvora, bio neposredni svjedok, kao i Vojvoda Miljan Vukov i Vasojevići (1820-1886), u kom govori o svom ocu i plemenu, uglavnom na osnovu onoga što je slušao i od oca i od drugih znamenitih mu savremenika, mada se znatan dio kazivanja odnosi na događaje o kojima je imao neposredna saznanja. Ti memoarski spisi su, u ovom izdanju, uvršteni u prvu knjigu.
Drugu grupu spisa, i drugu knjigu ovog izdanja Memoara, čine tekstovi koji se odnose na period Gavrove diplomatske aktivnosti: Moje tri misije, Udadba crnogorske princeze Jelene, Srbija i Crna Gora 1896, Srbija i Crna Gora 1897, Iz diplomatskih odnosa Crne Gore, Odlomak iz diplomatskih odnosa sa Rusijom, Germanija i Crna Gora, Knjažev put u Carigrad, Četrdesetogodišnjica vladavine knjaza Nikole, Crna Gora i Srbija 1900-1901, Crna Gora i Srbija i Povratak dinastije Karađorđevića na prijesto u Srbiji.
(Nastaviće se)