PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Dvije noći ostadoše u Rimu. Onda se sakupiše ispred zgrade Crvenog krsta. Obavijestiše ih da su takoreći slobodni, i da mogu da otputuju za Jugoslaviju. Podijeliše im pasoše i kese sa hranom i rekoše da se svako snalazi kako zna i umije, jer organizovanog odlaska nema.
Jedna poveća grupa u kojoj su bili Čedo Mijović, doktor Vojo Gilić i još neki robijaši, odluči da ostane još neko vrijeme u Rimu, jer su stupili u vezu sa italijanskim partizanima, pa imaju neke dogovore s njima. Druga grupa, u kojoj su bili Obrad i Milunka, riješi da odmah putuje. Odoše na stanicu, i uhvatiše prvi voz za Veneciju. Posle presijedanja u Veneciji, zaputili su se ka Sloveniji.
Bilo je veoma hladno decembarsko jutro 1943. godine kad su stigli u Ljubljanu.
Već na stanici ih prihvatiše ljudi iz Crvenog krsta. Odvedoše ih u jedno prihvatilište, u kome se bješe zbio grdan narod.
Ljubljana, inače, bješe prepuna ljudi koji govore srpskim jezikom. Sve to bjehu bivši logoraši.
I tu se Obrad razbolje. Spopale ga neke ospe po glavi, velike, crvene, i sve se više šire i uvećavaju.
Šest nedelja je ostao u bolnici. Dok se potpuno nije oporavio, nisu ga pustili. A već je proljeće prolazilo, pa je i ljeto stiglo, ali se ne može nikud iz Ljubljane. Kažu, ne smije se mrdnuti od Njemaca, svuda se vode borbe. Logorašima i nije loše, imaju smještaj, hranu, odjeću, niko ih ne dira, ali su već počeli da gube strpljenje i nadu da će se dokopati kuća.
Bješe početak novembra godine 1944, kad ih obavijestiše da će, konačno, dobiti objave, i da mogu da se spremaju za odlazak iz Ljubljane.
Kakva radost za logoraše!
Pakuju Obrad i Milunka stvari, a imaju ih gomilu. Ne mogu sve da ponesu. Toliko su im u Crvenom krstu davali garderobe, da nisu ni dio uspjeli da obuku. Najviše su, ipak, iako nisu pušili, imali cigara. I to onih najkvalitetnijih. Davali su im ih Slovenci, ali i ljudi iz Crvenog krsta.
– Evo vam dokumenta – rekoše im oni iz Crvenog krsta. – Neka se svako snalazi kako zna i umije. Organizovanog odlaska iz Ljubljane nema.
Krenuše. Slivaju se kolone interniraca prema željezničkoj stanici, gdje stoje Njemci i pregledaju dokumenta.
Uđoše u voz i krenuše prema Zagrebu. Promiču šumoviti predjeli, zatalasani proplanci. Ubrzo se začu brujanje aviona. Počeše padati bombe. Voz stade, te svi istrčaše napolje i uhvatiše se šume. I njemački vojnici su istrčali. Uperili puške u nebo, pucaju u avione.
Posle skoro sat vremena, avioni odletješe, te se svi vratiše u voz i nastaviše put.
– Voz dalje ne ide – rekoše im kad stigoše na zagrebačku željezničku stanicu.
– Može li se za Srbiju? – pita Obrad jednog čovjeka na peronu.
– E, moji dečki, kakvu Srbiju! Svi putevi u tom pravcu su zatvoreni. U Slavoniji se vode velike borbe. Na Višegradu je još gore. Odavde se nema kud.
Neko ode u grad, neko na autobusku stanicu, a Obrad i Milunka ostadoše u čekaonici željezničke stanice, gdje i zakonačiše.
– Kamo sreća da nismo ni krenuli iz Ljubljane – jadikuje Obrad.
– Najbolje bi bilo da pokušamo da stignemo kući preko Skadra – predloži on.
Zna Milunka da je Skadar odavde predaleko, i da to nije dobro rješenje, ali drugog izlaza nema.
Muka su se namučili dok su iz Zagreba, preko Dervente, Sarajeva i Dubrovnika, Budve i Bara, vozovima i kamionima, poslije pet dana putovanja i nespavanja stigli u Skadar.
Kamo sreće da u Skadar nisu stigli! Na prvom koraku se vidjelo da ovdje nikakvih promjena nije bilo otkad je rat počeo. Isti ljudi, isti zakon, isti strah. Jedino što umjesto Italijana gradom prolaze Njemci.
– Zlo vas našlo, gdje ste došli? – kaže im jedan Šiptar na stanici. – Bolje da ste omču sebi na vrat namakli.
Krenuše u komandu da ovjere dokumenta.
Na nesreću, sretoše jednoga njihovoga zemljaka u hodniku. Na njemu njemačka uniforma, a on neprijateljski raspoložen.
Zatraži im dokumenta, te ih negdje odnese, a kad se vrati, odvede ih u podrum i zaključa. Vonj mokraće neprijatno se osjeti u tom skučenom prostoru. Navališe vaške, oči da istjeraju. Obrad se zgrčio u ćošku. Ni traga u njemu od ponosa i sile crnogorskog oficira, o čijem su se junaštvu priče pričale.
– Ako nas puste na zrak – kaže on kćerki posle dužeg premišljanja – a nadam se da hoće, daj Hajrizu ovu kesu lira. Možda će ga to omekšati. Novac svako voli, a nama se može posrećiti da glave spasimo.
Lira su imali dosta. Davali su im ih u Crvenom krstu, a oni su čuvali svaku novčanicu.
Čim ih izvedoše u dvorište, Milunka priđe Hajrizu te mu tutnu lire u ruke. On istog trena uđe u zgradu, žurno se vrati, i pruži im ovjerena dokumenta. Reče da mogu da idu.
(Nastaviće se)