PIŠE: Milica Kralj
„Molim ti se Bože, neka sada pozove telefonom. Dragi Bože, neka me sada pozove. Ništa drugo neću tražiti od Tebe, stvarno neću. Ne tražim mnogo, za tebe je to tako mala stvar. Samo neka mi telefonira. Molim te, Bože, molim te, molim te. Brojaću do pet stotina po pet. Učiniću to sasvim polako i sasvim pošteno. Ako mi do tada ne bude telefonirao, ja ću se javiti njemu. Hoću, Oh, molim Te, dragi Bože, dragi ljubazni Bože, moj blagosloveni Oče na nebu, neka me pre toga pozove. Molim te Bože, molim Te. Pet, deset, petnaest... dvadeset, dvadeset pet, trideset... trideset pet“ – odlomak je iz priče „Telefonski poziv“ američke književnice Doroti Parker.
Doroti Parker pisala je o bespomoćnosti žena, o njihovoj neutaživoj potrebi za ljubavlju kao jednom najvažnijem životnom smislu, o tuzi napuštenih, ostavljanih i zaboravljenih žena koje ponornu bol prikrivaju prividom osmjeha.
Svijet žena koji se konstituisao u njenim djelima pripada napuštenom ostrvu bola, tuge i vapaja, ostrvu plača u moru beznađa i teškog očaja, u ženskom vazdašnjem lebdjenju nad samom sobom i u sebi nesposobnoj da se osloni na vlastite snage, već grčevito se hvatajući za oslonac stabilnosti koji pruža muška ruka.
Doroti Parker dođena je 1893. godine kao Doroti Rotšild. Odrasla je u Njujorku gdje je pohađala katoličku školu. Rano je napustila i školu i porodicu i sa devetnaest godina dobija posao u modnom časpisu „Vog“. Već iduće godine postaje glavni urednik novopokrenutog časopisa „Veniti Fer“, u kome piše pozorišnu kritiku. Sredinom dvadesetih godina dvadesetog vijeka postaje jedan od onih pisaca koji su formirali duhovni karakter Njujorka. Uz Selindžera, Somerseta Moma, O Haru, objavljuje kratke priče a njena zbrika poezije „Dovoljno konopca“ postaje bestseler, kao i zbirka „Pištolj sumraka“.
Književnu karijeru nastavlja pjesničkim knjigama „Smrt ili porezi“, „Ne tako duboko kao bunar“ i gorko-slatkim pričama koje objavljuje u časopisima koje će kasnije objaviti u knjigama „Lamenti nad životom“ i „Poslije, takvog zadovoljstva“.
Ranih tridesetih prelazi u Holivud, gdje radi na brojnim scenarijima, uključujući i „Male lisice“ književnice Lilijane Helman, svoje dobre prijateljice.
Tokom španskog građanskog rata našla se na strani antifašista i iz Španije šalje izvještaje za mnoge novine u Americi.
Stigla je da bude omiljena, slavna i bogata, okružena holivudskim glamurom i njujorškom elitom. Ljudi su se podjednako divili njenoj lucidnosti i njenim dosjetkama, a ona sama doživjela je da joj sve to postane dosadno i zamorno i da se osjeća kao gost koji je svjestan da je protraćio svoju dobrodošlicu na zemlji, ali nema snage da se spakuje i ode.
„Ljudi treba da budu ili mladi ili stari! Čemu se zavaravati? Čovek treba da bude ili mlad ili mrtav / Bolje je drhtati ispod zvjezda bez veze / Naslonivši glavu na neverne grudi /Nego viriti u noć kroz zarđale reze / I deliti dosadan odmor hudi. / Bolje je biti ostavljen dvadeset puta / Nego ležat bez ljubavi koja ti treba / Bolja je vekna od suza kruta / Od hladnog neslanog hleba / Iza mojih leđa vrte glavama bez smeha, / Njište, bleje i sad će uzdahnuti; / Al bolje je srce što cveta sred greha / Nego svako koje se suši i žuti!“
Doroti nije održala obećanje dato u svojim ranim pjesmama da sa ovog svijeta treba otići dok si mlad; živjela je dugo i uspjela da postane slavna.
Umrla je 1967. godine. Ali, pisci se rijetko drže svojih literarnih obećanja ma koliko im čitaoci slijepo vjerovali i držali ih za riječ.
O njenom životu reditelj Alen Rudolf snimio je 1994. godine film pod nazivom „Gospođa Parker i začarani krug“.
Nesklad između želje i patnje, neodobravajuće i negostoljubivo obličje svijeta u kome se našla s namjerom da se oprepusti matici ljubavi, biti svoja, biti naposletku žena oslobođena gospodarskih uzdi, radovati se i patiti i u nevinosti i u grijehu, biti i uzglavlje i postelja za sebe i svoj život – sve to bila je literarno neponovljiva Doroti Parker i prkosno, uprkos životnim nedaćama, izreći: „Usne koje imaju ukus suza najbolje su za ljubljenje.”
Nastaviće se