- Piše: dr Radoslav T. STANIŠIĆ, filmski i TV reditelj
Čarli Čaplin ima svoje motive, teme, emocije, stavove i raspoloženja koje neprekidno preobražava u svojim djelima. To je dovelo do shvatanja da on ima sasvim subjektivan odnos prema filmskom stvaralaštvu. Na to su se nadovezala i teoretska objašnjenja, pa se sa svakim njegovim filmom postavlja pitanje — je li on u stanju da tim starim i toliko poznatim izrazom i svijetom iluzija izdrži izazov vremena i udovolji zahtjevima ukusa i razvoja moderne umjetnosti.
Za Čaplina to nikad nisu bili uslovi koji bi ga doveli u krizu ili koji bi obezličili njegova ostvarenja. Svuda je bio sam sebi mjerilo i prostora i vremena a i senzibiliteta publike, koju je nepogrješivo poznavao. To su bili problemi kojima je Čaplin postao okupiran za vrijeme svjetske osamnaestomjesečne turneje 1931–1932, kada je vidio uspon nacionalizma, posledice Velike depresije, mehanizacije i nezaposlenosti. Uspio je da svakim novim filmom širi dimenzije sopstvene kreativnosti i da ostvari trajno djelovanje. Tako je on postao paradoks filmskog razvoja i potreba bez koje se ne može.
Opravdanje za to nalazimo u samim filmovima. Njihova osnova je uvijek sazdana od emocija koje je lako prepoznati i razumjeti. Nikada se nije pretjerano zanosio tehničkim inovacijama i može mu se prigovarati do izvjesne mjere čak i konzervativizam, ali je sasvim izvjesno da je uvijek umio ne samo da objasni svoja djela već i da samo kazivanje izdigne do onih individualnih vrijednosti koje upravo njegovom ličnošću jedino mogu do kraja da se definišu. Čaplin uvijek polazi od čovjeka i uvijek mu se vraća. Otud njegovo uvjerenje da se suština izraza rješava njihovim međusobnim povjerenjem i prisustvom u zajedničkim svjetovima. To, naravno, nije nikakvo ograničenje već više indikacija prostora u kome on snaži svoj doživljaj. Zato njegov izraz ne trpi ograničenja, kako se često površno zaključuje po izvjesnim gegovima, jer se iz filma u film, makar i u nijansama, mogu pratiti izvjesna preobraženja.
Jedino što je sigurno jeste što se Čaplin u tom ljudskom prostoru i atmosferi nikad ne udaljuje, tako da čovjek svojim životnim tegobama, željama i snovima ne bi mogao da vrši uticaj na ono što se zbiva u filmu. Zahvaljujući upravo takvoj prisnosti kod Čaplina često cijenimo i veličamo ono što kod drugih reditelja označavamo kao demodirano, pretjerano površno, sentimentalno, suviše poznato ili parafrazirano u psihološkom i filozofskom smislu. Čaplin od malog stvara veliko, od običnog neobično, od realnog nestvarno, od fantastičnog istinito. To je zapravo poezija koja se često stvara ni od čega i koja traži više vjerovanje i doživljavanje nego istraživanje i provjeravanje. Otud i različiti kriterijumi i odnos prema pojedinim filmovima. „Svjetlosti velegrada” zato i uzbuđuju tom sentimentalnom pričom o skitnici i slijepoj devojci.
U ovom djelu je jedna od najbriljantnijih pantomima koju je Čaplin uopšte ostvario, ona scena u kojoj je Čaplin u situaciji da treba da boksuje sa profesionalnim bokserom. Ovaj film se često poredi sa „Modernim vremenima” i „Potjerom za zlatom”, u kome se naglašava prisustvo prave poezije nezavisne od same fabule i svih onih fizičkih uslovnosti na koje nailazimo u ovom filmu. Jedno vrijeme se vjerovalo da Čaplin treba da ostane u domenu tih svojih sentimentalnih poetizacija i da ne zaoštrava društvenu kritiku. Što je više satiričan i kritičan to je u njegovim djelima manje poezije.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.