Svjetski poznat i priznat interpretator umjetnosti muziciranja na balalajci, Aleksej Arhipovskij, predstavio se našoj publici u hotelu „Hilton” u okviru koncertnog ciklusa „Vivo”. Zvuci narodnog instrumenta uz koji (baš kao i mi na guslama), Rusi pričaju skaske i bajke i čuvaju narodnu rusku umjetnost od zaborava, kao daju ton prebogatoj usmenoj književnosti. Tako tvore ono što se velikom ruskom dušom zove. Alekseja Arhipovskog kritika i publika još zove i senzacijom i genijem, Paganinijem na balalajci, a njegovo sviranje opisuju kao briljantno.
Prebirajući žice balalajke Arhipovskij nam je približio muziku koja u sebi spaja ruski mentalitet, stepu, nevjerovatno bogatu i punu ekstrema istoriju i prirodu... Ono što je učinilo ruskog čovjeka onakvim kakvim ga znamo.
– Nije bitno kojim jezikom pričamo, nego da li osjećano nešto kada se sretnemo. To mi je veoma značajno kad imam koncert – poručio je Arhipovskij govoreći za „Dan”.
Priča o insturmentu na kojem svirate mora da počne od objašnjenja šta, zapravo, znači ta bajkovita riječ balalajka?
– Postoji nekoliko verzija, ali najprihvatljivije objašnjenje je da je naziv instrumenta nastao od tatarske riječi – bala, što znači dijete. Postoji još jedna ruska riječ koja bi mogla biti objašnjenje, a to je glagol – balakat(i), što znači raspredati, pričati.
· To je gotovo kao naše gusle. I mi smo čuvali našu istoriju i usmenu književnost uz gusle...
– Naravno, nekada davno narodna kultura se stvarala i čuvala kroz priču, usmeno saopšatavnje i to uz muziku. One koji su pričali uz muzičku pratnju, kod nas balalajke, a kod vas gusala, smatram prvim novinarima.
· Kako se balalajka uklapa u ciklus koncerata posvećen gitari?
– Svaki narod ima svoj jezik, ali sadržaj onoga što se priča je isti ili veoma sličan. Dakle, samo su sredstva različita. Tako su i muzički instrumenti različiti, ali govore o jednom te istom.
· Po čemu je osoben ovaj isključivo narodni ruski instrument?
– Smatram da svaki narod kroz svoju istoriju stvori njemu najpogodniji instrument. Kad bolje pogledate svaki muzički instrumen ima tačno određeno mjesto „rođenja” i svaki izražava frekvenciju tog naroda i mjesta na kojem je nastao. On svira onako kako duša tog naroda zvuči. Svaki instrument je karakterističan i pogodan za sredinu gdje je potekla. U duši tih instrumenata sjedi genotip naroda koji ga je stvorio.
· Rusi ne mogu bez balalajke, a balalajka ne ide bez Rusa?
– Naš svijet je postao veliki, a granice su se gotovo izbrisale zahvaljujući internetu, pa je balalajka postala prepoznatljiva u svim krajevima svijeta. Ljudi su bliži, bolje se razumiju. Mislim da je balalajka bliža i razumljivija drugim narodima.
· Šta poručujete kad svirate?
– Pomoću balalajke izražavam ono zajedničko u svima nama. To su različite priče, ali vrlo ličnog sadržaja. Smatram da svi mi dijelimo istu svijest. Naime, svaki čovjek na ovoj planeti plače, smije se, tuguje, raduje se...
· Da li se balalajka izučava u školama i muzičkim akademijama?
– Kod nas se u nižim, višim školama i muzičkim akademijama školuju svirači balalajke. Uglavnom se izučava klasičan repertoar, ali ne treba zaboraviti da je ovo instrument koji je stvoren da bi pratio priču, pa s obzirom kako se vjekovima koristila, svirači na balalajci i danas improvizuju.
· Da li Rusi vole balalajku kao nekada? Gdje imate naviše publike?
– Ne bih umio da odredim neko posebno mjesto. Čini mi se da imam publiku po cijeloj Rusiji, svuda sam dobro primljen. Generalno kod nas ljudi vole zbuk balalajke. No, ne mogu da kažem da je ovaj instrument popularan kao nekad. Naime, prije stotinu godina balalajku je potisnula gitara koja je postala enormno popularna zahvaljujući gradskoj romansi koja je tada bila u naletu. Kao pravi narodni instrument koji je pripadao radnicima i seljacima balalajka je na neki način i žrtva politike. Zato balalajka danas više pripada prošlosti. S.ĆETKOVIĆ