- Piše: Magda Peternek
Merak je ispijanje jutarnje kafe. Moja mora da bude bez tri sastojka. Da je bez šećera, bez mlijeka, i bez ikoga. Volim da je gustiram natenane.
Poslije tog rituala uključuem TV, ne bi li mi „Jutarnji program” rekao koju pametnu. A tamo? Tamo drugarica „ona”. Voditeljka „plavka”. Ona je debelo i masno „nafrakana”. Ona je je jasno i preglasno nametljiva i dosadna. Ona je u kratkoj suknji, ali zato duboko „dekoltirana”. Ona je spremna da nas „katapultira” u novi dan. Kuku nama s njom, s našom voditeljkom.
Ali nije ona naivna da bi bila sama. Tu je drug „on”, njen jutarnji saborac. Uzalud se trudi da na sabahu bude duhovit. Njegova „vesela” kravata oko pozamašnog vrata djeluje ubjedljivo neukusno. A onda dolazi njihova „opuštena” komunikacija kao puštena s lanca.
Za trenutak pomislim da sanjam, da mi je „Bijelo dugme” prišilo ružan san, ali jok. Java je ovo, stvarnost teška i mučna, zemljo moja napaćena i sušna. Protežu se i rastežu ovakvi u većini programa. I ovih televizijskih i onih iza kamera. Čast izuzecima, ali se plašim da će ova spasonosna rečenica brzo u zaborav.
Poslije ove jutarnje „Hirošime” na moj živac svaki, ona i on odlaze, a dolaze oni. A ko su to „oni”, ne bih znala kasti. Oni kažu da su zvijezde rijalitija. Oni su „zvijezde” koje šljašte u raskošnim kućama primitivizma i totalnog prostakluka. Oni su došli s brda s dola i zavladali u svemu i svačemu, a bogami i u mnogima. Oni su beskrajno talentovani za sve prizemne stvari. Kako oni samo sočno psuju, kako se samo onako „načitani i obrazovani” gađaju „s padeži”. Oni su, dakle, idoli, junaci i zvijezde svakodnevnog tužnog i žalosnog TV sazvežđa. Kuku nama s njima, s našim rijalitima.
Nego, ne može se tek tako njima uteći. Da bi se uteklo, mora se preći preko Hurem, bogami i Sulejmana i ostalog harema. Prosto je „veličanstveno” to dugotrajno, dugometražno i do bola dosadno putešestvije. Čini mi se da traje punih petsto godina. Kuku nama s njima, s „našim” serijama.
Pomislim često da za ovaj neprolazni teror okrivim „Kasandru” ili možda „Ljovisnu”, ali se sjetim da je sve ipak zamutio, a ko drugi nego Amerikanac. Naravno, Blejk Karington i njegova Dinastija.
Želudac čovjeku istružu ove bljutave drangulije, pa se draga nam televizija „potrudila” da u daljoj ponudi dobro zakuva i uvede nas u razne paklene kuhinje. Kuva se, brale gdje se stigne. Mesi , mućka, soli kome se god ćefne. Svi su kuvari i voditelji i reditelji, i zvijezde i zvjezdice. Kuvaju, majčin sine, i danju i noću. Neki preferiraju sirovo, tako da je konkurencija vrlo oštra. Ali pobjednika nigdje nema, tako da se kuvanje i zakuvavanje prenosi u „sledeće kolo”. Kuku nama s njima, s TV kuhinjama.
Što se muzike tiče, uskraćeni nikako nećemo ostati za ono što kako vele „narod voli”, a to su naše drage pevaljke. A da ih narod voli, voli što jes’ jes’. Prosto da te srce zaboli od njihovog prenemaganja. Da ti glava pukne od njihovog jadikovanja. Duša da ti zajeca nad njihovim silikonima. Da zanijemiš pred njihovim „grandioznim projektima”. Kuku nama s njima, s našim pevaljkama.
Političare danas ostavljam na miru, možda pomisle da su iznad ovog TV šunda. Ali, nemaju oni čime da misle, tako da su ipak uvršteni u program. Kuku nama s njom, s našom domovinom.
Zato, dragi moji, poslije jutarnje kafice, ne dirajte daljinski. Ja ću umjesto njega uzeti moj bič. Jer TV šund je kič.
(Autor je pjesnikinja)