-PIŠE: Vuk Vuković
Sistem je, naposletku, ostao u drugom stanju: plod je sâm univerzum. Konekcija je tu da odmori Boga; mrežasta percepcija muve, sazvežđem raspolažemo na svega jedan klik. Čak ni zvijezde više ne ostaju nedorečene.
Apstrakcija se izlila u program, što znači da smo se ozbiljno počeli vaspitavati u naučnoj fantastici. Poput računara koji je ujedno i šahovski genije, težimo se vještački preobraziti, pretplatiti na paket superinteligencije.
U tom programu, ne samo tehnologija, i hrana je pametna. Budući da ništa nije stvarno, tim prije, ništa nije nemoguće. Sve radi na svojoj hiperrealizaciji, tako da proizvod daje maksimum, dok pritom troši minimum. Virtualizacija se pokazala kao krjanji domet ekologije, kao zelenilo komunikacije, infrastrukture, ljubavi.
Sistem ništa ne opovrgava, čak i ne dovodi u pitanje, jer ništa ne sadrži. Takvo je i ekransko putovanje: slika kruži svim mjestima, dok se putnik drži nulte tačke. Ubrzanje ne teži realizaciji, prije je to sila i spektakl za sebe, u kojem slika prenosi fleš nabijen svjetlošću bez predmeta.
Na ovaj način, recimo ovako, budućnost gubi sve od moguće autonomije. Grad-studio više nije kombinacija mračne verzije u kojoj se prepliće tehnologija i apokalipsa, naprotiv, to je sada animacija prečišćenja ideologijom koja kombinuje prirodu i psihoanalizu. Sistem je u jednom posve evoluirao: hitnut u budućnost, progovorio je s onu stranu o tajni kvaliteta trajnosti, koja podržava strogo instrumentalni doprinos umreženog univerzuma signala i simpatija. Nekad raspusan, ovaj svijet je sada zeleno kontrolisan.
Računar izveden iz jedne ćelije, predstavlja božanstvo u malom. Otud se tehnologija minimizirala, svela na dimenziju baterije. Zato sistem ne treba misliti kao nešto čudovišno (nuklearno), štaviše, to je jedna čestica, tek vlakno univerzuma.
(Kad se ekologija bude svela na računicu isisanu iz epruvete, uspjeh može biti potpun, produktivan koliko i objektivan.)
Žan Žene piše: „Budući da je tijelo produžetak ruke...” Na tragu toga, dodajmo: univerzum je produžetak sistema, to je njegova proteza. Jedan čip je, kao memorija, sasvim dovoljan da sabere i oduzme zapis ukupno dobijenog stanja. Pa ipak, to ne govori kako stvarnost možda nije prešla na drugi nivo. Povlačenje stvarnosti u svakom smislu treba tumačiti u znaku olakšavajuće okolnosti. Dovoljno je da izostanak stvarnosti garantuje mogućnost napretka, ili barem eksperimenata, i odmah uviđamo kolika je to povoljnost.
Sistem rijeka, planina, livada... Kakav sabor vještačke zajednice, kakva anatomija koja ne nosi biće, kakav duh koji ne podržava jedinstvo. Prema tome, slika je neproputna, jer putujući/nestajući kroz nju, ne dospijevamo do cilja. Isto stoji sa prenosom, njenim fantomom.
Teško da možemo povjerovati kako virtualni svijet nešto propušta i oblikuje kroz sebe. Šta se događa sa mjestima tokom putovanja? Podmlađuju li se? Pomjeraju li se u želji da budu prekoračena? Ono što putovanje, ipak, čini mogućim (time i fascinirajućim), to je ona nepomjerljivost, nepopustljivost pred bilo čim novim. Svijet je odveć stvar da bi pristao na igru koja zahtijeva zamjenu uloga. Time je neophodno investirati preko svake mjere u stvarnost, u tu dijasporu ništavila. Neprekidno postavljati granice, pa čak i slici mišljenja; nametati uslov umu, jačati totalitarizam mreže i astralnost konekcije. Drugo je sve stvar na kratke staze, uvijek već riječ je o revoluciji koja zagađuje atmosferu, doprinosi tome da se računa na prava razlike, te utopije koju bi modernizam svakako već jednom trebao i možda morao prevazići. Ni smrt, u opštoj virtualizacije, nije više veliko drugojačenje!
Virtualni svijet i realnost fotelje: to je dovoljno da bi se bilo u stanju ekranizovati univerzum. Sistem je svemu prilagodljiv; i jeste, i nije, može biti, ali i ne mora, u tome je sva suština. Uvijek upaljen i ugašen, to je organizam koji sam sebe proždire i porađa.