-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Poslije stvaranja Skopskog odbora Srpske revolucionarne organizacije i uprkos svojim početnim protivljenjima, Mihailo Ristić je postao „Iguman Pajsije”. Bilo je to njegovo šifrovano ime u tajnoj prepisci srpske revolucionarne organizacije. On se uklopio u grupu ljudi, službenika Ministarstva inostranih djela, koji su bili posvećeni radu na propagandnim poslovima u Staroj Srbiji i Makedoniji. Sa njim su sarađivali Milan Rakić, Panta Gavrilović, Tihomir Popović, Aleksa Jovanović Kodža, Jevrem Simić i Joca Pižon. Ristić je bio apsolutno protiv pokreta koji je zastupao ideju autonomne Makedonije. Smatrao je da bi autonomija od Bugarske bila čista forma. „Mi bismo pokretom takvim samo izgubili, a oni koji bi ga pomagali naišli bi na osudu. Bježi dakle od toga”, savjetovao je Pižona. Rješenje pitanja Makedonije je vidio ili u diobi ili u stranoj okupaciji. Početkom janauara 1906. godine Mihailo Ristić je bio riješen na ministru inostranih djela zaprijeti svojom ostavkom. Zamjerao je što mu ministarstvo ne ukazuje dovoljno povjerenja, premda je on bio spreman da preuzme odgovornost i za uspjeh i za neuspjeh organizovanja srpskog naroda. Povod za ostavku su bili događaji u Vranju i Beogradu, odnosno organizovanje četničkog pokreta u Makedoniji. Konzulat u Skoplju niko nije obavijestio o akciji koja se pripremala. Pižon je savjetovao Ristiću da se strpi, dok se situacija ne razbistri u samom Beogradu.
Od ljeta 1906, pa sve do juna 1914. godine Ristić je bio poslanik u Bukureštu. „Iz dana u dan stičem uvjerenje ili da ja nijesam za Evropu ili da Evropa nije za mene. Nekako sam se u Turskoj osjećao bolje i – smiješno je kazati – slobodniji”, pisao je Pižonu iz Bukurešta. Udaljenost od zbivanja u Srbiji mu je dala privilegiju da dobro sagleda situaciju. „Zavjereničko pitanje”, „Topovsko pitanje” i Carinski rat sa Austrougarskom naveli su ga da napiše Pižonu: „Ovako kako idu poslovi kod nas čini te služimo i gorem od sebe da ispira usta našim nevoljama. Ispašće da su valjali i kralj Milan i kralj Aleksandar, a da ne valjamo mi. Najposlije nama su u svemu sputane ruke i zbog unutrašnjih nam jada niko nas ne zarezuje ni za šta, i ne samo to, nego se možda prave čak i kombinacije u kojima mi ulazimo u račun. Prauzrok svemu što se kod nas događa to je krajnja sebičnost u kojoj smo ogrezli, u potpunoj oskudici poštenja i patriotizma. Još bi samo trebalo da u Ustav unesemo liberum veto, pa da Evropa s nama što prije raščisti”.
Bavljenje u Bukureštu mu nije donosilo akciju na kakvu je navikao u Turskoj. Čak se na kraju svog petogodišnjeg mandata našalio da je toliko besposlen da zviždi ćuranima po Bukureštu, koji se začudo ne oglašavaju blobotanjem kao oni u Srbiji. Kada su se u martu 1912. godine pojavile vijesti iz Ministarstva inostranih djela da bi mogao iz Rumunije biti premješten u Sofiju, napisao je Pižonu: „Pa, golube moj, ja sam imao već i to posluženje 1904. godine; i ko je lud da ga ponovo ima!”
Ristić je uz Pašića potpisao Bukureški mir 1913. godine. Prve godine rata proveo je u Rimu, sve do 27. juna 1917. godine. Od tada se nalazio na raspolaganju Ministarstva inostranih djela do svog penzionisanja 11. marta 1924. godine. U januaru 1924. godine Ristić je kao delegat Kraljevine SHS u Međunarodnoj dunavskoj komisiji boravio u Bratislavi. Tada je zapisao: „Tek danas mnogo i mnogo puta požalim što nijesam više gledao na sebe i lično svoju porodicu, a manje na poslove. Ovo pozno kajanje može biti i da je posledica moje sadašnje bolesti, a još i više ovog novog reda koji je nastupio u našoj troimenoj državi i kome ja ne mogu da se priviknem. Izgleda da je došlo neko novo vrijeme, pa s njime i novi ljudi. Žao mi je što nijesam umro odmah poslije Bukureškog ugovora od trinaeste”. Preminuo je u avgustu 1925. godine, u 61. godini života. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Od januara 1881. godine u Srbiji su postojale tri političke partije koje su imale razrađen politički program za pitanja unutrašnje i spoljne politike. Stoga je ponašanje Srbije prema susjedima zavisilo od toga koja je partija na vlasti, liberali, naprednjaci ili radikali.Tako se i srpska nacionalna propaganda u Makedoniji u periodu od 1878. do 1903. nalazila u direktnoj zavisnosti od promjena partija na vlasti. Liberali su se u spoljnoj i u nacionalnoj politici rukovodili prilično šablonskim i krutim metodama. S druge strane, naprednjaci, a posebno radikali, bili su prilično elastični i realistični u sprovođenju srpske nacionalne propagande. Među njima se posebno ističu poslanik u Carigradu, naprednjak Stojan Novaković i konzul u Skoplju, radikal Vladimir Karić.
Prvi korak ka unapređenju i legalizovanju srpske propagande u Staroj Srbiji i Makedoniji napravila je druga naprednjačka vlada 1884. godine. Iz tog doba datira izvještaj upravnika Prizrenske bogoslovije Petra Kostića o stanju srpske propagande u Osmanskom carstvu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.