Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Raznesen dinamitom u obračunu klanova * Najviše povjerenja u SPC, u Vladu sve manje * Država dužna 2,76 milijardi * Od penzionera uzeli 5,8 miliona * Raznesen dinamitom u obračunu klanova * Sarkoziju će da sude * „Brodolomci” ljetnji hit u najavi
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 30-03-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Milika Čeko Dačević, svjedok u slučaju ̶:
- Po zanimanju sam četnik.

Vic Dana :)

Pita učiteljica Pericu:
- Perice kako ćemo znati da je mrkva dobra za vid?
- Pa jeste li ikad vidjeli zeca sa naočarima.
Ispred fakulteta stoji Mujo i drži tele na povocu. Dolazi policajac...
- Molim vas gospodine, ovdje ne smijete držati tele, usred grada smo...
- Ma nije to tele.
- Kako nije, nisam valjda slijep.
- Ma gospon policajac, ovo je mito, a tele je gore na ispitu.
Došao Mujo u kafić i sjeo za šank. Uskoro on, konobar i još par gostiju pričaju o tome što su njihovi očevi.
Mujo kaže:
- Moj otac je bio mađioničar
Konobar odgovori:
- Vadio zečeve iz šešira?
Mujo kaže:
- Ne, pilao je ljude.
- Pilao je ljude?
- Da. Zato imam jednog polubrata i dvije polusestre.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Aktuelnosti - datum: 2018-03-03 NA VIJEST O SMRTI MARE LALIĆ JURIĆ, SVJEDOKA IZ USTAŠKE JAME NA DINARI
Vaš reporter na dnu jame Ravni dolac, 8.juna 1991. na dan kad su vađene kosti Jedna šerpa, a kapi rijetke... „Od sudbine se ne može pobjeći. Nit ko zna šta ga može snaći nit šta može izdržati. Samo ne daj bože pričekati, šta se može dočekati…”
Dan - novi portal
Na mje­snom gro­blju u Ba­nat­skom De­spo­tov­cu, na­kon du­gog, osam­de­set­pe­to­go­di­šnjeg rva­nja sa ži­vo­tom, ju­če je vječ­no po­či­nu­la Ma­ra La­lić, uda­ta Ju­rić, jed­na od če­tr­na­e­sto­ro ve­li­ko­mu­če­ni­ka pre­ži­vje­lih u pa­klu ja­me Rav­ni do­lac na Di­na­ri, u ko­ju su usta­še na Og­nje­nu Ma­ri­ju, 30. ju­la 1941. go­di­ne, ba­ci­le 218 Sr­ba, uglav­nom dje­ce, dje­vo­ja­ka i že­na iz pod­di­nar­skih se­la sa ru­ba Li­vanj­skog po­lja, Gor­njih i Do­njih Ru­ja­na.
I ona je, kao i nje­na sta­ri­ja, odav­no već po­koj­na se­stra Lju­ba i još dva­na­e­sto­ro nji­ho­vih ro­đa­ka i kom­ši­ja (za­ni­mlji­vo je da je me­đu nji­ma bio sa­mo je­dan mu­ška­rac, pet­na­e­sto­go­di­šnji Gli­ša Sto­jić), pra­vim, go­to­vo neo­bja­šnji­vim ču­dom pre­ži­vje­la pad u ja­mu sa go­to­vo 50 me­ta­ra i, upr­kos za­ko­ni­ma me­di­ci­ne, iz­dr­ža­la na dnu ja­me mje­sec i po da­na, sve dok po­lo­vi­nom sep­tem­bra ni­je­su iz­va­đe­ni, za­hva­lju­ju­ći ple­me­ni­to­sti i hra­bro­sti „usta­škog oru­žni­ka” Vin­ka To­ma­ša.
Kao i ve­ći­na osta­lih ko­ji su pre­ži­vje­li usta­ška zvjer­stva, i Ma­ra i nje­na se­stra su po­sli­je ra­ta po­bje­gle iz Ru­ja­na i po­tra­ži­le mir u ba­nat­skoj rav­ni­ci. Tu se po­u­da­le i svi­le to­pla po­ro­dič­na gni­je­zda, ali se ni­kad ni­je­su oslo­bo­di­le stra­šnih tra­u­ma, ni­ti, ma­kar za tre­nu­tak, za­bo­ra­vi­le mu­ke ko­je su pre­tr­pje­le i iz­dr­ža­le. Ma­ra se uda­la za Ste­va Ju­ri­ća iz Saj­ko­vi­ća, bi­la okru­že­na pa­žnjom i lju­ba­vlju dje­ce, unu­ča­di i pra­u­nu­ča­di, a sve­jed­no, ci­je­log ži­vo­ta bi­la po­ti­šte­na, naj­ra­di­je je ću­ta­la i bri­ga joj ni­je si­la­zi­la s li­ca ni kad spa­va. Evo nje­ne is­po­vi­je­sti ko­ju je vaš re­por­ter za­pi­sao u av­gu­stu 1990. go­di­ne, ka­da je ova ve­li­ko­mu­če­ni­ca pr­vi put otvo­ri­la du­šu.
– Ne vo­lim i ni­je mi la­ko o to­me da go­vo­rim jer sva­ki put to iz­no­va vas­kr­sne kao da je ju­če bi­lo. Ne vo­lim ni dru­ge da slu­šam kad go­vo­re o to­me. Bih da za­bo­ra­vim, da se smi­rim, a ono se ne da ne­go me mo­ri ne­sa­ni­com i stra­hom čim sklo­pim oči. A i šta sam ja dru­go mo­gla upam­ti­ti sem stra­ha? Bi­la mi tek osma go­di­na…
Ne­ka­ko ma­lo pri­je to­ga, mo­že bi­ti ko je­dan mje­sec ra­ni­je, umro mi otac Ni­ko. Raz­bo­lje se i umri­je. Ja se već ta­da na­u­ze­la stra­ve i ni­je­sam, či­ni mi se, ni pla­ka­la – kao da se ni­je smje­lo.
Kad su usta­še od­ve­le na­še mu­ške pam­tim kao sad, ali se ta­da ni­je­sam ne­ka­ko upla­ši­la. Vi­dim, vo­de ih sve na­še kom­ši­je Hr­va­ti, po­zna­jem ih sve i ni­ka­ko ne ra­zu­mi­jem za­što maj­ka pla­če i ku­ka. To mi je za sve vri­je­me bi­lo naj­te­že: kad vi­dim maj­ku da pla­če, znam da je ne­što rđa­vo i sta­šno.
Ta­ko i kad su kroz dva da­na do­šli nas da tje­ra­ju. Svi ku­ka­ju i le­le­ču, a ja sa­mo stre­pim da me ne odvo­je od maj­ke. Taj strah je bio ja­či i od že­đi, i od gla­di, i od bes­kraj­nog pu­ta uz Di­na­ru. Bo­že, ko­li­ka mi se Di­na­ra ta­da či­ni­la! I sa­da kad se to­ga sje­tim či­ni mi se da Di­na­ra ne­bo ti­če i da se ni­ko ni­kad na njen vrh ni­je us­peo.
Sje­ća­nje se pre­ki­da bli­zu ja­me Rav­ni do­lac, u onoj Saj­di­noj pe­ći­ni u ko­ju su nas utje­ra­li i iz ko­je su nas po­sli­je iz­vo­di­li i ba­ca­li u ja­mu. Ja sam se tu gr­če­vi­to uhva­ti­la maj­ci za skut, za­žmu­ri­la i vi­še se ni­če­ga ne sje­ćam. Ni ka­ko su nas do­ve­li do ja­me, ni ka­ko su nas po­ba­ca­li – ni­šta...
Osvi­je­sti­la sam se tek sju­tri, prek­sju­tri dan, ja po­si­gur­no i ne znam ko­li­ko je pro­šlo vre­me­na. Mi­slim da sam pr­vo usni­la kao da me maj­ka pri­tr­pa­la po­nja­va­ma, a me­ni stu­de­no. Ja sam se u to­me, iz­gle­da, ne­što po­če­la ko­pr­lja­ti i mr­da­ti. Otri­je­znio me glas se­stre mi Lju­be i sna­je Sta­ne:
– Vi­di na­še Ma­re… ona ži­va jad­ni­ca…
One su me ne­ka­ko iz­ba­vi­le is­pod mr­tvih i iz­vu­kle ukraj. Raz­bi­je­na gla­va, ra­sje­če­na no­ga, zgnje­če­na i iz­u­bi­ja­na, mr­tač­ki žed­na, stu­den osvo­ji­la, a jed­na­ko gla­sa ne pu­štam. Pre­mr­la i strah mi uzeo glas…
E, on­da, dan po dan, ma­lo po ma­lo, na­vik­neš se na sve. Lju­ba i Sta­na bri­nu­le o me­ni. Sve kva­se bo­šče i ne­ka­kve kr­pe od ko­šu­lja, bri­šu nji­ma ro­su sa gre­de te mi kva­se usta. Ta­ko i se­bi, a me­ni se stal­no či­ni da su kr­pe kva­sni­je ta­da, da one ni­je­su ni žed­ne kao ja...
U ne­ko do­ba ne­ko na­đe i jed­nu šer­pu. Iz­va­di­še iz ne­či­je tor­be. Po­sli­je sam do­zna­la da su us­put uhva­ti­li i ne­ko čo­ban­če ko­je je ima­lo šer­pu u tor­bi i ba­ci­li i nje­ga u ja­mu. E on­da tu šer­pu po­sta­ve is­pod sti­je­ne gdje se vo­da sli­va i ka­plje, a mi se sja­ti­mo oko­lo, bro­ji­mo ka­pi i sa­ti­ma če­ka­mo da se na dnu šer­pe na­pu­ni gu­tljaj. Bo­že ka­kvo je to mu­če­nje bi­lo. Jed­na šer­pa, ka­pi ri­jet­ke, a to­li­ko žed­nih usta…
Ali, sve je bi­lo lje­po­ta dok ne po­če­še cr­vi. Mi­le uz sti­je­nu i pa­da­ju od­o­zgo po na­ma. Pa­da­ju i u šer­pu i ga­mi­žu kroz ono ma­lo vo­de, ali ko to gle­da — pro­ci­je­diš kroz zu­be, sav sre­ćan što te za­pao gu­tljaj…
A znaš ka­ko je: ni­ti to ko sad mo­že opi­sa­ti, ni­ti u to vje­ro­va­ti. I me­ni to sad sve li­či i iz­gle­da kao ne­ka­kav stra­šan i ru­žan san, ne­što što se ne­ko­me dru­go­me do­go­di­lo, ili je to ta­ko za­to što bih htje­la da sve za­bo­ra­vim.
No, od sud­bi­ne se ne mo­že po­bje­ći. Nit ko zna šta ga mo­že sna­ći nit šta mo­že iz­dr­ža­ti. Sa­mo ne daj bo­že pri­če­ka­ti šta se mo­že do­če­ka­ti…”
Bu­do Si­mo­no­vić


Još dvi­je ži­ve

Po­red Ma­re i nje­ne se­stre Lju­be, pa­kao ja­me Rav­ni do­lac su pre­ži­vje­le i Cvi­ta Bo­ško­vić sa ćer­ka­ma Da­ni­com i Mi­li­com, Sta­na Cr­no­go­rac, Mi­li­ca Er­ceg, Go­spa­va Cvi­je­tić, uda­ta Bo­ško­vić, Sa­va Mar­če­ta, uda­ta Ko­zo­ma­ra, Ja­nja La­lić, uda­ta Šunj­ka, Bo­ža­na Bo­ja La­lić, uda­ta Ra­de­ta, Ma­ra La­lić, uda­ta Bo­ško­vić, Da­ni­ca La­lić, uda­ta Sto­jić i je­di­ni mu­ški Gli­go­ri­je Gli­ša Sto­jić. Od ju­če me­đu ži­vi­ma su još sa­mo Bo­ža­na – Bo­ja La­lić – Ra­de­ta i Mi­li­ca Bo­ško­vić Malj­ko­vić.


Vin­ko To­maš

Po­što su sve zre­le mu­škar­ce iz Gor­njih i Do­njih Ru­ja­na po­ve­li i po­bi­li u Pro­lo­gu, a ne­jač sju­tra­dan ba­ci­li u ja­mu Rav­ni do­lac, pro­šlo je, ka­ko su mi pre­ži­vje­li jed­no­du­šno ka­zi­va­li „šes` ne­dje­lja i tri da­na”, dok je je­dan mla­dić, Hr­vat Ni­ne Odak, ču­va­ju­ći oko­lo ov­ce, ot­krio da u ja­mi ima još ži­vih. Ka­zao je to uve­če ocu, a ovaj pri­ja­vio ita­li­jan­skoj ko­man­di ko­ja je na­re­di­la da se pre­ži­vje­li iz­va­de. Zato se do­bro­volj­no pri­ja­vio usta­ški žan­darm Vin­ko To­maš, ro­dom iz Tro­gi­ra. Uzeo je još dvo­ji­cu žan­dar­ma i ne­ko­li­ko mje­šta­na Hr­va­ta. Za nji­ma je, me­đu­tim, nad ja­mu pri­sti­gla usta­ška pa­tro­la ko­ja je htje­la da u ja­mu uba­ci bom­be ka­ko ne bi osta­lo svje­do­ka. To­maš je on­da hra­bro, ri­zi­ku­ju­ći gla­vu, za­peo pu­šku i ni­je to do­pu­stio...

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"